Sanela Jenkins: Dok sam živa, borit ću se za pravdu u BiH

Već 20 godina ne živite u Sarajevu, ali ste česta gošća grada u kojem ste rođeni. Koliko se Sarajevo promijenilo od rata?

Istina je, ne živim u Sarajevu već duže vrijeme, ali nikako se ne bih mogla nazvati gošćom... Ja jesam Sarajka, taj grad je dio mene i moje duše. Kako ste rekli, često sam tu jer sam dio njega i Sarajevo je dio mene. Moji roditelji, prijatelji i najljepše uspomene u mom su gradu. Ne bih mogla napustiti Sarajevo zauvijek. Svaki put kada dođem prijatno se iznenadim. Mislim, mada vi to možda ne primjećujete, da se dosta pozitivnih stvari desilo u Sarajevu nakon okončanja agresije. Volim misliti pozitivno i primjećivati lijepe stvari. Grad se dosta izgradio, nije izgubio svoju ljepotu, vrvi od mladih ljudi koji će jednog dana biti nositelji naše BiH. Volim prošetati Ferhadijom, sresti drage ljude i vidjeti nova lica... Lijepi, srdačni, pametni i pristupačni ljudi su ono što Sarajevu daje poseban šmek. To se nije izgubilo i zato će Sarajevo uvijek biti grad koji će ljudi voljeti. Ljudi su najveće bogatstvo jednog grada i zato Sarajevo smatram jednim od najbogatijih gradova na svijetu.

Kroz mnogobrojne humanitarne organizacije i projekte direktno ste uključeni u dešavanja i promjene u BiH. Koliko Vas humanitarni rad ispunjava i šta je to što Vas najviše čini ponosnom?

Nažalost, ekonomska osnova u BiH još uvijek je na, blago rečeno, klimavim nogama. Ljudi u mojoj zemlji dosta su se napatili tokom agresije, kada je i privreda uništena, što je i bio jedan od ciljeva agresije... Shvatam da je za progres potrebno vrijeme, ali ipak smatram da to u BiH još uvijek ide presporo. Trenutno sam u poziciji da na neki način mogu pomoći svom narodu, i to i činim. Najmanje što mogu uraditi je djelovati kroz Fondaciju. Prioritet su naravno bolnice, bolesna djeca, djeca bez roditeljskog staranja, edukacija, kao i pomoć povratnicima. Humanitarni rad sam sama ja. Naprosto, to je dio mog života i uvijek ću se baviti pomaganjem drugima. Nažalost, zahtjeva za pomoć je mnogo, a Fondacija ne može svima izaći ususret. To me rastužuje. Klinika za istraživanje ratnih zločina, koju sam osnovala pri UCLA univerzitetu u Los Angelesu, je drugi segment mog rada koji je baziran na promjene u BiH. Želim da svaki ratni zločinac izađe pred lice pravde i odgovara za ono što je učinio. Dok sam živa borit ću se za pravdu u BiH.

Nedavno ste sa Jovanom Divjakom, humanistom i bivšim generalom ARBiH, posadili drvo prijateljstva. Sjećate li trenutka kad ste prvi put sreli Jovu?

Gajimo ljubav prema istoj zemlji, Bosni i Hercegovini. Dijelimo slične vrijednosti. Ni sama nisam znala šta da očekujem od susreta sa tim čovjekom. Iznenadio me je umjetničkom dušom u tijelu vojnika. Sve ono što je učinio za BiH tokom agresije, a nakon toga i njegov humanitarni rad, su odlike velikog čovjeka i dovoljne da postane jedan od mojih prijatelja. Sjećam se prvog susreta s njim u jednom bečkom hotelu. Ko je pročitao njegovu knjigu naišao je i opis tog susreta iz čika Jovinog ugla.