Dinka Bonelle Džubur: Za uspjeh ženi trebaju muški kvaliteti

Okušali ste se i kao scenaristica i izvršna producentica u filmu "Male ruke" čija radnja je smještena u Bosnu i Hercegovinu. Šta vas je inspiriralo da priču o djeci u mostarskim sirotištima pretočite u filmski scenarij?

Film "Male Ruke", koji sam ostvarila u Bosni i Hercegovini, ima dublje motive. Prema mom mišljenju to nikada nije bio film o sirotištu. Želim da svako ima svoje mišljenje kada ga pogleda. Što sam više dolazila u Bosnu nakon boravka u inozemstvu, činilo mi se da postoji neki razmak između ljudi koji su ostali u Bosni za vrijeme rata i onih ljudi koji su otišli. Ono što me je potaknulo da realiziram ovo umjetničko djelo je želja da se vratim svojim korijenima i povežem se sa našim umjetnicima.

Ne želim prekinuti veze s našim područjem već ih želim pojačati i koristiti svoje porijeklo kao prednost za daljnji razvoj distribucijske kompanije u tom djelu svijeta privlačeći finansijske i kreativne resurse. U isto vrijeme, želim da gradim čvrste odnose sa našim kolegama.

Jeste li zadovoljni reakcijama publike i kritike na film "Male ruke"?

Ja sam perfekcionist i svoj najveći kritičar. Ono što me vuče naprijed je da što više napredujem. Volim šokirati sebe. Usvari, to je dio moje motivacije, da napravim uvijek nešto bolje i da sazrim kao autor. Dosad su projekcije filma "Male Ruke" bile veoma emotivne. Kada uspijete probuditi neke emocije u filmu koji traje 11 minuta to je posebno zadovoljstvo, pogotovo je emotivno bilo kada smo film prikazali u Mostaru prošle godine. Zadovoljna sam i kritikama po svjetskim festivalima i drago mi je da smo konkurisali za svjetske festivale kao što su Flickerfest i St. Kilda u Australiji. Još uvijek smo na turneji.

Živjeli ste na više svjetskih adresa, a u svakoj od tih zemalja ste bili angažovani na nekom projektu. Šta je potrebno za uspješnu međunarodnu karijeru?

Prilagoditi se! Oduvijek mi je bilo u prvom planu održavati uspješne i kvalitetne odnose sa ljudima s kojim sarađujem. Oprezno biram projekte i biznis partnere. Ove godine, naprimjer, nema nijedne rediteljice u zvaničnoj konkurenciji na Cannes Film Festivalu. Broj žena u filmskoj umjetnosti je još uvijek veoma mali. Kao producentica, glumica i scenaristica prilagodila sam se da budem žensko, ali gajim neke muške kvalitete koje su u ovom poslu neophodne za daljnji napredak. Umjetnici su ljudi koji žive od onog što vole, to nije posao, već stil života. Ja svoj posao nikad ne bih definisala kao rad, jer me ispunjava u svakom smislu. U ovom trenutku radim na pet projekata. Međutim, kada oko sebe imate prave ljude, kada ste disciplinovani i posvećeni poslu, onda je sve moguće.

Kojim kriterijima se vodite pri odabiru uloga i projekata?

Ja se prvenstveno vežem za autore koje poštujem, a onda za priču. Recimo, sa Claire McCarthy, koju sam pozvala u Bosnu da režira "Male Ruke", sam počela saradnju nakon što mi se iznimno svidio njen dugometražni film "The Waiting City", koji je snimila u Indiji. Ona je bila upoznata sa mojim radom, jer je vidjela nekoliko kratkih filmova u kojima sam glumila i vidjela me u teatru. To povjerenje da dođe sa suprugom u zemlju u kojoj nikada nije bila, odnosno u Bosnu i Hercegovinu, samo po sebi objašnjava kakve odnose preferiram. Baviti se filmom je izuzetno zahtjevan poziv, najbitnije je izabrati prave saradnike od početka. Saradnja je nešto najljepše u ovom poslu. Da bi se snimio film radi se ponekad i sa 200 ljudi, tako da se uvijek započinju novi odnosi. A kada se sklope ukusi i standardi i kada sve funkcionira, stvarno je predivno.

Dobar sam posmatrač ljudi i karaktera tako da su kvaliteti koji mi se najviše sviđaju kod saradnika profesionalnost, toplina, smisao za humor, jednostavnost, plemenitost, preciznost, disciplina i iskrenost. Teško bih mogla raditi bez tih uvjeta i dobro ispričati priču. Moj cilj je oduvijek da napravim što bolji film. Volim opasnost. Kada me izazove neka uloga, bilo to u vrijeme kada pročitam scenarij ili kad upoznam ekipu, jedino tada znam da ću rasti kao umjetnica i volim sebe sama izazvati. Ne volim igrati sebe, volim transformaciju. Ne volim se ponavljati, nakon postratne drame "Male Ruke" radila sam na nekoliko komedija, a sada sam prešla na naučnu fantastiku.

Za vas se može reći da ste pravi svjetski putnik. Koliko ste srcem vezani za BiH, zemlju vašeg porijekla?

To vam je interesantno pitanje. Sjećam se prošle godine, kada sam bila u Sarajevu i Zagrebu, stvarno sam shvatila koliko sam vezna za naše prostore i naše ljude. Puno mi fali ta jednostavnost, toplina i naši standardi. Meni više odgovara život na našim prostorima i od života u Americi, u Francuskoj i Australiji ili bilo gdje. Uvijek će mi biti najdraže kada sletim u Sarajevo ili Zagreb i kada čujem naš jezik, kada pozovem prijatelje na večeru i kad se iskreno možemo ismijati i isplakati, jer na neki način, samo mi možemo jedni druge razumjeti. Kroz saradnju s mladim ljudima sam primijetila da je omladina u našoj zemlji jaka i puna života, vjerovatno zbog svega što su prošli. Šta da kažem, ljubazan smo narod, školovani, vrijedni, hrabri i imamo veliko srce. Veoma sam vezana za zemlju svog porijekla.

Ovdašnji mediji za vas vežu epitet bosanskohercegovačka glumica, producentica I scenaristica. Da li vi sebe vidite tako?

Moji korijeni su ovdje i ovdje sam provela rano djetinjstvo, ali život me je nosio širom svijeta. Jedna je duša, a ako bih morala nekako da se objasnim ili definiram – ja sam umjetnica. Najdraže mi je sarađivati sa našim umjetnicima i moj svijet je svijet filma.

Pratite li filmska kretanja u BiH? Postoji li neko čiji rad cijenite?

Da pratim, najviše ono što rade Jasmila Žbanić i Aida Begić.

S kim biste voljeli raditi kada je u pitanju svjetska kinematografija?

Gaspar Noé, Alejandro González Iñárritu, Lars Von Trier, Guillerm del Toro, Tim Burton, Sofia Coppola, Pedro Almodovar, David Lynch, Giuseppe Tornatore, Isabel Coixet, Terry Gilliam, Michael Haneke, David Fincher, David Cronenberg, Christopher Nolan, Jane Campion, Clint Eastwood, Bernardo Bertolucci, Kathryn Bingalow te mnogi drugi..

Imate li u planu realizirati još neki projekt u Bosni i Hercegovini?

Naravno da imam, ali o tome je još rano govoriti.