U blizini je blještavilo novootvorenog “Baroka”, a u kutku Safete, Nedžada i Suade, sav jad i bijeda ovozemaljskog života. Prve komšije su im štakori, a svakodnevni gost zove se glad.
"Posljednjih nekoliko godina živimo pod vedrim nebom nakon što su nam lopovi zapalili baraku kod Muzičke škole. Spavali smo kod Mosta sa kipovima, ispred ulaza u Zelenu pijacu i gdje sve ne. Trenutno smo se skrasili u napuštenu zgradu općine. Ali nećemo dugo ostati ovdje, jer nas svakodnevno policija obilazi i prijete nam izbacivanjem na ulicu", govori Safeta.
Za svog supruga kaže da je hronični alkoholičar, koji će za čašicu rakije prodati sve. Kaže kako je on izbjegao iz Zvornika, da su se upoznali u Tuzli i da su dobili djecu… Navodno, dvoje djece je smješteno u Dom za djecu bez roditeljskog staranja, dok je najmlađa Suada ostala sa njima.
“Socijalni radnici su prijetili da će mi uzeti i nju, ali ja ne dam. Neka nam nađu adekvatan smještaj i neće biti nikakvih problema”, govori ona.
Međutim, slučajni prolaznici na Trgu slobode svjedoče svakodnevnim žestokim svađama između Safete i Nedžada. Cika, vriska, galama, ali i sočne psovke njihova su svakodnevica.
“Dat ću mu i posljednju marku, ali će on sve to popiti. Ja uvijek imam, jer mi pomažu dobri ljudi. Ranije sam mogla raditi, ali me je prije deset mjeseci udario automobil i od tada ne mogu ništa”, govori ona.
Nedžad kaže kako traži posao, ali da ga niko ne želi zaposliti. S vremena na vrijeme unosi drva i ugalj, ali zarađeni novac potroši na alkohol. U takvim okolnostima odrasta petogodišnja Suada, koja nema prostoriju za kupanje, dok za života nije odgledala niti jedan crtani film ili emisiju posvećenu djeci.
