{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Sada Demir, višegradska heroina: Željela sam da i mene ubiju, ali moj posao me "vratio" u život

Piše: E. A./Klix.ba
16.12.2018. u 07:04
702
54
Sada Demir, višegradska heroina: Željela sam da i mene ubiju, ali moj posao me "vratio" u život
702
Sada Demir, višegradska heroina: Željela sam da i mene ubiju, ali moj posao me "vratio" u život
Foto: Klix.ba
Životna priča Sade Demir bi mogla poslužiti kao scenarij za film. Početak rata u Višegradu prekida porodičnu idilu glavne medicinske sestre Doma zdravlja. Bijeli orlovi ubijaju njenog supruga, uglednog višegradskog profesora hemije, i još petero najbližih članova porodice.
"Za dlaku" izbjegne smrt i biva jedini zdravstveni radnik u getu od 5000 izbjeglica. Spoznaja da je nekom potrebna vraća je u život iz teškog psihičkog šoka. U trenutku kad vjeruje da je sve nestalo, heroina u bijelom Sada Demir ponovo živi.

"Nikada se nisam pokajala zbog svog poziva.Bila sam prva mještanka koja se vratila da radi u Višegrad, kao medicinska sestra u intervencijama, a kasnije i glavna sestra. Udala se, bila je to velika ljubav, dobili smo dva krasna sina. On je toliko volio svoju djecu kao da je predosjećao da će se nešto ružno desiti", prisjeća se Sada.

Devedesete su počele kobno. Sada je izgubila majku, a onda je došao rat.

"Mog muža su ubili 28.maja 1992. godine. Stariji sin je bio u Sarajevu u vazduhoplovnoj školi, mlađi je tek završio osmi razred. Doživjela sam teški psihički šok. Željela sam da i mene ubiju. Borila sam se s mišlju da moja djeca to ne zaslužuju, i ako su već izgubili oca da im moram biti i otac i majka", priča Sada.

U trenutku kad je sebi dala u zadatak da iz teškog stanja izađe kao pobjednik, četnici su provodili krvavi pir u Višegradu.

"U kuću su mi ušli Bijeli orlovi. Kao nakaze su bili sa rukavicama i lancima. Jedan mi je prislonio kamu na vrat govoreći 'Ovdje da završimo'. Odnekud se pojavio drugi sa slikom mog sina u plavoj uniformi. Gledala sam bez riječi. Sklonio je kamu sa mog vrata i pitao 'Gdje ti je sin?', a ja sam dogovorila da ne znam. Strahovala sam da će ga dovesti i ubiti pred mojim očima. Ljudima koji su rušili po kući rekao je da tu više ne ulaze. Kad su izašli, ja i mlađi sin smo pobjegli. Nismo bili ni 50 metara, a jedan od njih se vratio i ispucao rafal. Samo me je nešto više spasilo da me tad ne ubiju. Da sam povjerovala vjerovatno danas ne bi bila živa".

Prošle su godine od trenutka kad su Demiri napustili kuću u Višegradu. Put u neizvjesnost obilježen ratnim strahotama, istovremeno je bio i spas od pokolja Bošnjaka koji je tih dana počeo na ćupriji, a nastavio se lomačama na Bikavcu, Pionirskoj, logorima smrti u Uzmanici, Vilinoj Vlasi...

Jedini zdravstveni radnik u getu



"Pobjegli smo u obližnje selo, gdje su stigli borci Višegradske brigade i ja sam se priključila. Svakodnevno smo granatirani, a u tom getu je bilo oko 5000 izbjeglica. Bila sam jedini zdravstveni radnik i koliko sam znala pružala sam pomoć ranjenicima i oboljelim, u tom selu sam porađala i žene".

Dešavale su se teške i ružne stvari, veliki gubitci. Za samo nekoliko dana Sadi su ubijeni šestero najbližih iz familije, suprug, otac, sestra, brat, snaha od najmlađeg brata i njihova beba od 2 i po mjeseca.

"Mene je samo rad vratio u normalan život. Bio je rat, ostala sam sa djecom bez ikakve zaštite. Ostavila sam svoje ognjište, sve što smo stekli je nestalo. I u tom selu smo bili do 11.avgusta a onda je naređeno povlačenje prema Međeđi, a onda opet pokret prema Goraždu".

Po dolasku u Goražde dobrovoljno se prijavila za rad u tadašnji Dom zdravlja, kasnije Ratnu bolnicu, radeći u najtežim ratnim okolnostima, najprije u hitnoj pomoći, a od 1994.godine i kao glavna sestra na odjelu hirurgije.

Foto: Klix.ba
Foto: Klix.ba


"Nastojala sam raditi savjesno, da ne ugrozim život nikome, a ono što nisam mogla, vjerovatno je tako trebalo da bude. Izgubila sam najmilije i suosjećala sa ljudima koji su doživljavali isto. Znam šta su gubitci i kad ostaneš sam, posebno žena. Ljudi su skloni da te omalovaže i povrijede. Ja sam iz tih situacija izlazila kao pobjednik. Davalo mi je snagu da idem kroz život. Cilj mi je bio da mi djeca ostanu nepovrijeđena. Bili smo bez ičega, gladni, moj stariji sin je bio u Sarajevu i nisam čula za njega devet mjeseci, je li živ, povrijeđen, bilo šta".

Jednog dana Haris je putem Radio Sarajeva poslao poruku u kojoj traži roditelje i brata. Nije znao da mu je otac ubijen, vjerovao je da je njegova porodica otišla prema Žepi.

"Kasnije će se ispostaviti da je krenuo sam za Goražde, mjesec dana je tumarao i došao 13.aprila 93. Tad je bila najveća glad, nismo imali hrane niti zaliha, nije bilo humanitarne pomoći. Ono što bi nam neko dao bilo je sve. Moj brat i mlađi sin koji je imao 14 godina išli su na Grebak da bi nam donio 10 kg brašna, toliko je mogao ponijeti. Kad je došao Haris bilo je lakše, svi na okupu, jedna misao manje".

Ratna bolnica kao spas



Heroji u bijelom u goraždanskoj ratnoj bolnici zapravo su činili "čuda" bez osnovnih uslova za rad i medicinskog materijala, bez lijekova i zavoja.

"Ono što mo mi uradili u vrijeme rata mnogi neće nikad i hvala Bogu da neće, i daj Bože da neće vidjeti, a kamoli raditi. To su bile teške situacije, tek kad su došli ljekari iz Zenice i formirali operacionu salu nestalo je straha zbog ranjavanja koja su se dešavala. Nismo imali ništa, ni vode ni struje, radilo se pod izvanrednim uslovima, sa onim što smo imali. Povrede su bile strašne. Plakala sam kad se gase ti životi, posebno djece. Tamo gdje se očekivalo da će neko preživjeti znalo se završiti smrću, a tamo gdje smo očekivali smrt, ljudi su se vraćali u život. Gubili su dijelove tijela, ali su se borili se. Bili su moji heroji, svaki je bio heroj".

Potresne priče iz ratne goraždanske bolnice zauvijek su urezane u njeno pamćenje, baš kao vrijeme gladi i smrti.

" Znala sam ostati gladna, ali onu krišku hljeba u bolnici bih ponijela djeci. Kako je majci kojoj dijete kaže da je gladno, a ona mu nema šta dati?".

Iako je vjerovala da će kraj rata zdravstveni radnici dočekati u boljim uslovima, to se nije dogodilo.

"Kad se završio rat ja nisam više imala snage da govorim o tome. Ostavila sma to negdje po strani i odlučila da idem naprijed. 15 godina sam radila pri Medicinskoj školi u Goraždu kao instruktor praktične nastave i vodila učenike na federalna takmičenja. Imali smo sjajne rezultate i danas kad me sretnu kažu mi da pamte sve što sam ih učila. To me čini sretnom".

18 godina čekanja



Sada Demir penzionisana je kao glavna sestra Kantonalne bolnice, a danas je posvećena sinovima i njihovim porodicama koje često posjećuje u Sarajevu.

"Djeca su me slušala, završili su škole, postali uspješni i pošteni građani ove zemlje. Ostali su dosljednji riječi koje im je prenio njihov otac. Ponosna sam na njih i na dvije krasne snahe i moje unuke koje najviše volim na svijetu".

Njen dom je u Goraždu, a Višegrad danas posjećuje rijetko.

"Uspjela sam povratiti kuću u Višegradu I kad je bio masovni povratak Bošnjaka ja sam dala da se smjeste ljudi, da ne bi bili pod šatorima. Bilo je 12 porodica".

Sada je 18 godina tragala za kostima ubijenog muža.

"Najteže su mi padale identifikacije, zvali bi me na svaku iskopanu zajedničku grobnicu. Išla bih od kostura do kostura, negdje kompletno tijelo, negdje dvije kosti. Poslije se ispostavilo da je sahranjen u Višegradu kao NN, tada nije bila DNK analiza. Iskopali su ga i vratili u Visoko. Upao mi je u oči njegov džemper na kojem je bilo nekoliko rupa, vjerovatno od metaka. Pitali su me hoću li ga ponovo vratiti. Nisam dala. Ja sam njega 18 godina čekala i ja ću njega sahraniti u harem Sinan begove džamije. Sad nas ima na tri strane. Majka na mezarju u Višegradu, otac u Sarajevu, muž u Goraždu. Odem ja i u Višegrad, ali svaki put se loše osjećam".

Bole je smrti njenih najbližih, komšija, prijatelja, sugrađana koji su nevini ubijeni samo zbog drugačijeg imena.

"Ubili su oko 3000 ljudi. Ponekad mislim da je to bio film, i ne volim da pročam o tome. Dolazila sam u grozne situacije, bila sam u Goraždu, bio je rat, ali nije bilo bliskog susreta s četnicima licem u lice. Ja sam bila u situaciji da me ubiju, preživjela sam najgori mogući scenarij. I cijelo to vrijeme sam mislila šta će biti sa mojom djecom ako me ubiju. Dragi Allah me je sačuvao", kaže Sada Demir.

Najnovije
Najčitanije
Preporuke
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: