"Postojanje logora brzo je otkriveno, ali ipak su trebale još tri godine - i masakr oko 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici", prije nego što se plašljiva međunarodna zajednica pribrala kako bi okončala krvoproliće. Kratka kampanja bombardovanja 1995. godine dovela je do mirnog rješenja koje se moglo postići mnogo ranije, piše Blair.
Ipak, i danas, piše dalje Blair, neki dovode u pitanje postojanje logora, ignorišući brdo dokaza dok spekulišu otrovnim teorijama zavjere. Čineći to, oni umanjuju iskušenja preživjelih, udvostručuju njihovu traumu i vrijeđaju uspomenu na one koji su ubijeni.
"Ed Vulliamy, koji je tada radio za The Guardian, bio je među nekolicinom novinara kojima je bilo dopušteno da posjete logor Omarska u području Bosne pod srpskom kontrolom 5. augusta 1992. Njih je pozvao Radovan Karadžić, bivši čelnik bosanskih Srba, sada na suđenju u Haagu. Izgleda da je on vjerovao da će Vulliamy i njegove kolege prihvatiti da je logor bio bezazleni objekat u kojem su izbjeglice privremeno držane prije nego što su vraćene kućama", piše Blair.
Realnost izgladnjelih ljudi iza bodljikave žice, prijetećih razgovora s užasnutim zatvorenicima, sumanuti stražari, priča su za sebe. Svjedočenja preživjelih, nakon toga i niz presuda u Haagu potvrdili su, piše Blair, van svake sumnje da su Omarska i ostali logori bili pozornice za ubijanja, silovanja i mučenja.
Bleir u recenziji knjige poznatog ratnog izvještača iz BiH, Eda Vulliamyja "Rat je gotov, živio rat" piše da su logori i njihovo zloćudno nasiljeđe tema Vulliamyjeve britke knjige, u kojoj piše s ispravnim i kontrolisanim gnijevom o odsustvu bilo kakvog "pokajanja" u godinama nakon bosanskog rata. On u knjizi tvrdi da su negiranje, ravnodušnost i propalo mirovno rješenje nagradili etničko čišćenje praktičnom podjelom zemlje i sprječavanjem istinskog pomirenja.
Dok je poslijeratna Njemačka, piše Blair, imala moralne hrabrosti da se suoči s istinom o svojim djelima, i da sklopi mir s Evropom, mnogi bosanski Srbi još negiraju šta je učinjeno u njihovo ime. Logor Omarska sada je rudnik željeza, u vlasništvu Lakshmi Mittala, najbogatijeg građanina Britanije. On do sada nije sagradio memorijalni centar za one koji su tu ubijeni, očigledno zbog primjedbi lokalnih Srba.
"U međuvremenu, mala ali opsesivna industrija nastavlja dovoditi u pitanje postojanje logora, i time integritet Vulliamyja i njegovih kolega. Jedan od njih je i Noam Chomsky, jedan od najuglednijih intelektulaca našeg vremena, koji nikada nije posjetio Bosnu tokom rata ali je optužio Vulliamyja za 'izmišljotine'. Drugi je bio pokojni Harold Pinter. Kada se Slobodan Milošrvić konačno našao na suđenju u Haagu, Pinter je pomagao u organiziranju 'komiteta za odbranu' tog masovnog ubice", piše Blair.
Vulliamy je ostao u kontaktu s preživjelima iz logora koji su sada širom svijeta. "Oni traže malo. Vjerujem da onima koji su preživjeli i ostali osakaćeni takvim zločinima, dugujemo barem jednu stvar. Njima se trebaju ispuniti njihovi životi priznanjem onoga što im se desilo. Njihova svetost zahtijeva od historije da prizna zločine koji su počinjeni nad njima", piše Vulliamy.
"Njegov centralni zaključak, po mom mišljenju, ostaje nesporan: oni koji su tu umrli ili su ubijeni nikada nisu dobili priznanje i saosjećanje koje zaslužuju. To ostaje trajna sramota bosanske tragedije", piše David Blair u recenziji knjige Eda Vulliamyja "Rat je gotov, živio rat".
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
