Piše: Ahmed Burić / Rat (bendova) protiv postratne depresije
Kraj je godine. U manje-više svim evropskim zemljama završavaju se "Supertalentsi", "Ples sa zvijezdama", "Novi idol"... Ideologija pod radnim naslovom "Pokaži šta znaš, čeka te slava", je, zapravo, proizvodnja instant zabave i i zvijezda. Drugo, nedostatak adekvatne ponude izvođača, a stalno širenje kapaciteta zabave rađa stalne nove audicije. Objektivno, nemoguće je multiplicirati Halida, on sada pjeva predizbornu kampanju Milanu Bandiću u Hrvatskoj, pa onda valja napraviti surogat i naći što više malih potencijalnih Halida umjesto Halida.
U Češkoj je, recimo, nakon dvadeset godina od razdvajanja Češke i Slovačke, ponovo za potrebe "Superstara" došlo do ujedinjenja. Prvi češko-slovački superstar je Martin Chodur za koga je u finalu glasalo milion i dvjesto četrdeset hiljada ljudi (koliko je to novaca od SMS poruka?), kojeg mediji prate u stopu. U Hrvatskoj smo dočekali pobjednike Franku Batelić i Ištvana Vargu, i saznali da je oko 500 glasova odlučilo.
Za dva dana i kod nas će se odlučiti ko će ponijeti gitaru graditelja instrumenata iz Novog Travnika i naslov najboljeg u "Ratu bendova", koji je, mora se reći, postao daleko najpopularniji show takve vrste, barem među svijetom s kojim komunicira ovaj što ovo piše. Nije loše da je tako, i ne žalim ta dva sata potrošena u nedjelju uveče: prvo sviraju klinci kojima društvena klima i zajednica nisu omogućile ništa osim da eventualno dilaju drogu i nose pištolje koje će kasnije upotrijebiti po narodnjačkim "klubovima". Drugo, iako principijelno nemam ništa protiv klasičnih narodnjaka, nema onog bombardovanja kičem s kojim obično navale "Zvezde Granda", i treće, ali ne najmanje bitno, čuju se pjesme kojih u eteru nije bilo godinama. Mislim, nije baš da ludo fale "Generacija 5" i "Kerber", ali nije ni tako loše da se podsjetimo na nešto što smo u jednom vremenu smatrali šundom. Čisto da uporedimo s onim što se danas nudi kao superurbano.
Vojvodino, što si tako ravna?
Sudeći prema polufinalistima, omladina najbolje svira u Vojvodini. Tri od četiri benda su odatle. "Sabbatka" je iz Subotice, "Nasty Michelle" iz Novog Sada, a osobni, a izgleda i objektivni favoriti "Santos Brothers" su iz Bačke Palanke. Realno, nedostaci prva dva benda su ti što se momci furaju skoro isključivo na željezo. Pardon, hard& heavy, kako se to uredno kaže. Naime, svi su u promotivnim materijalima kao idole naveli "Whitesnake", što bi se dalo oprostiti, ali "Motley Crue" - to je stvarno teška situacija! Ali, mladost – ludost, reklo bi se. Četvrti bend "Scripta" je iz Bihaća, momci su simpatični, dobro sviraju, uglavnom funky & soul, ali su nešto stariji i već djeluju kao da su se probili do gaža u kojem će kao cover band pristojno zarađivati na pjesmama Jamesa Browna i Dine Dvornika. "Santos Brothers", dva brata Stefan i Miloš, i Branislav Erečković zajedno imaju godina koliko i, da izvinete, potpisnik ovoga teksta, i stvarno ih je merak gledati kako sviraju Hendrixa, Zeppeline ili, bože me oprosti, Smak. Ali, rade to s takvom samosviješću i energijom da bi sve osim njihove pobjede stvarno bilo razočarenje. Doduše, sve je moguće jer je predsjednik žirija ujedno i predsjednik svih bosanskih metalaca Sead – Zele Lipovača, ali nadajmo se da će razum presuditi. I Zeletov, ali i ostalih članova žirija.
Gdje su Suana i Kice?
Kad su ovakve stvari u pitanju, valja se malo sjetiti i prošlosti: prvi i vjerovatno najuspješniji show ovakve vrste u BiH bio je "OBN Super Nova Music Talents", 2003. godine. Veliki sponzori, puna Zetra za finale, obećani automobili, albumi i ko zna šta sve ne. Sjeća li se, recimo, iko Suane Muhibić koja je nastupila u ondašnjem finalu? Slabo. I možete li sa sigurnošću reći šta rade ostali izvođači iz te priče – Enver Lugavić – Kice i Jelena Milušić, pa i Amel Ćurić, koji jeste potražio mjesto pod glazbenim suncem, ali se baš ne može reći da ga je ono previše ogrijalo. Ni njegove (eventualne) slušatelje. Stoga bi nekako bilo otužno da Santosi (od kojih je 12-godišnji bubnjar Miloš, doista wunderkind) skončaju negdje tezgareći po Knjaževcu i Svilanjcu. S druge strane, i najveći su se tako ispekli. Bruce Spreengsteen je jednom kazao da mu je teško povjerovati u kakvim je sve rupama svirao, iza željeznih mreža koje su njega i band štitile od praznih pivskih boca. Put do zvijezda ide preko trnja, i što prije čovjek to negdje shvati, bude mu i lakše.
I tako, dok traje rat bendova, a godina izmiče, na ulicama i u novinama se pomalo osjeti nešto od zlokobne atmosfere koja pomalo podsjeća na predratnu. Ulice su mokre i teške, valjaju se teške optužbe za kriminal, lihvari se i zelenaši, a tu su i zlokobni podaci da je svaki peti stanovnik BiH na ivici gladi. A da dosta toga podsjeća na prošlost valja još samo napomenuti informaciju da se na velika vrata u novinama vraća Mister Džirlo sa svojim proizvodima, pseudo western dizajnirani Balkan biznismen, zaštitni znak početka devedesetih i kemp ikona. Neka vrsta proto osnivača stvari kakve su Supertalentsi, Teleshopovi i ostale tvornice zaborava.
Ovo društvo je lažno, i prije ili kasnije će se morati raspasti. Nadajmo se da će, barem za generaciju koja svira u "Ratu bendova", doći neko bolje i pravednije. Zato ponekad treba iskoristiti pilule zaborava, odvrnuti "Rat bendova" ili kakav sličan show i uživati.
Svi problemi će, ionako, prije ili kasnije doći na red.
Tu negdje staje i ona misao velikog Waltera Benjamina da za čitanje najviših razina kulture, treba koristiti i najniže registre, da bi se sve ukupno bolje razumjelo.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Esma Numanović predstavila album prvijenac: "Blista" je prava muzička poslastica
