Uništen privredni gigant
6

Radnici Dite spavaju pred zatvorenom fabrikom

Piše: D. Brkić
(Foto: Darko Zabuš/Fotoservis)
Mjesecima su radnici nekadašnjeg privrednog giganta, Fabrike deterdženata Dita iz Tuzle, upozoravali na scenariji koji se sprema, odnosno na činjenicu kako će preduzeće biti zatvoreno a oni poslati na ulicu bez igdje išta. Nažalost, crne prognoze su se obistinile, a radnici Dite šestu su noć proveli ispred zatvorene fabrike gdje su uz naloženu vatru čekali svitanje zore.

Svaki dan za njih je, kažu, isti. Dovedeni su do prosjačkog štapa, a njihove porodice su više gladne nego site.

“Duguju nam 16 plata, a mi želimo bar jednu kako bi kupili hranu za svoju djecu. Međutim, ne daju nam ni to. Rukovodstvo želi uništiti fabriku, a nas muči pitanje bez odgovora – ko im je to dozvolio?”, kazali su nam radnici tuzlanske Dite koje smo posjetili u petak uvečer.

Iako smo u 21. Vijeku, 17 godina poslije rata u BiH, radnici Dite kažu kako su vraćeni u najmračniji period Bosne i Hercegovine. Gladni su, a uz naloženo vatru se griju i jedni drugima daju nadu kako će svanuti bolji dan.

“Trideset godina sam radila u Diti, a posljednjih šest godina sam invalid. Ljekari su mi prepisali lijekove, ali ih ja ne pijem jer nemam novca da kupim. Nemam ovjerenu zdravstvenu knjižicu, nemam ništa. Pješke dolazim kako bih bila sa svojim radnim kolegama. Ovdje bar nešto pojedem i popijem. Kod kuće nemam ništa”, kroz suze nam priča Rasema Božić.

Ostale priče obespravljenih radnika Dite su manje – više identične. U najtežim vremenima su sačuvali fabriku, njihovo preduzeće je bilo generalni sponzor respektabilnog košarkaškog kluba u kojem su stasali ponajbolji košarkaši koje je BiH imala, a oni su od 1. oktobra ni na nebu ni na zemlji.

“Došli smo na posao, ali smo zatekli zaključane radne hale. Nikog od rukovodećeg kadra nema, razbježali su se, a mi smo ostali na ledini”, govore radnici Dite.

Radnici navode kako im se Adnan Džidić, direktor preduzeća, ne javlja, a da su i ranije imali lošu komunikaciju sa njim. Ditu je privatizovala, kažu radnici, sarajevska Lora, a kada je to preduzeće zapalo u finansijsku krizu dolazi i do sunovrata Dite. Među radnicima su raširene priče kako je Ditu preuzela jedna beogradska firma za koju je tuzlansko preduzeće, prije rata, bilo pojam uspješnog rada u hemijskoj industriji.

Dok se Dita, poput bombe koja će eksplodirati prebacuje iz ruke u ruku, radnici sa zebnjom iščekuju svaki naredni dan. Bezbroj su puta prevareni, a rekli su nam kako su spremni dati i svoje živote u odbranu onog što su stvarali godinama.