Profesor Vedad Smailagić: Vjerujem u integraciju UNSA, ali nisam siguran u pozitivan ishod
Profesore Smailagić, Vlada i Skupština Kantona Sarajevo donijeli su odluku o institucionalnoj integraciji Univerziteta u Sarajevu što dovodi do gubitka pravnog statusa fakulteta. Uskoro bi ta odluka trebala biti sprovedena. Kakav je vaš stav s tim u vezi?
Univerzitet u Sarajevu je trenutno organiziran sa više od dvadeset formalno vrlo jakih rukovodnih jedinica na srednjem nivou, to su fakulteti, i formalno izuzetno slabom rukovodnom jedinicom na najvišem nivou, to je rektorat. To u konačnici znači da nije jasno ko je krajnji odgovorni i ko je pozvan da donosi teške odluke (lake može donijeti svako) koje su u svakoj radnoj organizaciji neophodne. U biti kad postoji problem, mogu biti odgovorni svi i niko – kako kome kad zatreba. S takvom unutrašnjom strukturom smo jedinstveni u svijetu, što ne mora biti loše, ali sam uvjeren da sa takvom rukovodnom strukturom UNSA ne može i nikad neće moći imati neku globalnu univerzitetsku strategiju koja je po meni preduvjet za bilo kakav razvoj univerziteta i njegovo uključivanje u evropske naučno-nastavne tokove na široj osnovi. Strategija Univerziteta pravi se sad tako da pojedini fakulteti dostave svoje strategije i sve se to ujedini u jedan tekst koji se proglasi strategijom Univerziteta. To mi liči na tim u kojem svaki igrač sam za sebe kaže kako želi igrati na nekoj utakmici i trener te pojedinačne taktike proglasi taktikom tima. To ne može valjati. Ja vjerujem u model univerziteta gdje globalna strategija univerziteta polazi od rektora, naučnika međunarodne reputacije i vizionara, predavača i organizatora, koji u saradnji sa kolegama profesorima osmišlja globalnu strategiju, predstavlja, obrazlaže i delegira je prema profesorima istraživačima i predavačima. U tom smislu vjerujem u integraciju Univerziteta u Sarajevu, ali nisam siguran u pozitivni ishod tog procesa. Taj proces je vrlo kompleksan, a nije jasno iskomuniciran, a posebno nisu jasno predviđeni i tretirani problemi koji će nastati i njihovo prevazilaženje. Mislim da Ministarstvo ni ne zna zašto se UNSA treba integrirati i djelovati po principu: Ma mi ćemo to odraditi i bez vas, a vidjet ćete da će biti dobro.
Kako biste konkretno uporedili postojeći model i neki koji bi sarajevskom univerzitetu mogao biti uzor?
Od svoga nastanka pa do danas i tradicionalni evropski i moderni američki univerziteti funkcioniraju prema modelu jake rukovodne centrale i jake operativne periferije. Centralna institucija univerziteta mora biti rektor sa svojim timom a perifernu čine profesori istraživači sa svojom autonomijom i svojim timovima, dok su fakulteti formalni skupovi pojedinih nauka bez posebnog upravljačkog potencijala. Time su rektori i profesori presudni u radu univerziteta – rektor djeluje na globalnom nivou vodeći računa o čitavom univerzitetu i o međusobnom odnosu različitih istraživačkih oblasti, a profesori djeluju lokalno u smislu svoje naučne oblasti ostvarujući veze sa kolegama sa drugih univerziteta ili fakulteta nastojeći u svojoj struci napraviti međunarodno relevantne pomake te ta znanja prenijeti na svoje studente. Kod nas su fakulteti glavne institucije, dok je rektor neka vrsta koordinatora, a profesori ne da nisu institucije nego su fakultetski službenici u nastavi, a u nauci prepušteni sami sebi, ostavljeni bez opreme i finansija, dok se od njih očekuje da objavljuju u najboljim svjetskim časopisima. To ih u mnogo čemu demotivira i djeluje vrlo negativno na spremnost na bilo kakve reforme. Univerzitet u Sarajevu je jednostavno "iskantoniziran" i time sputan u razvoju. U biti imamo isti problem koji onemogućava razvoj Bosne i Hercegovine: slaba centrala i periferija, a izrazito jaka sredina. To, evo, ne funkcionira kako bismo željeli.
Možete li navesti neki konkretan primjer za funkcionalnu slabost Univerziteta u Sarajevu?
Trenutno se u javnosti kao velika afera prezentira stanje na Medicinskom fakultetu, a to je vjerovatno jedan od najbitnijih fakulteta svakog univerziteta: mijenjaju se dekani, nema se kvoruma za bitne odluke, izbori profesora su predmet ne stručnih nego pravnih rasprava i slično. Nisam upoznat sa svim činjenicama, ali to nije ni bitno, koliko je bitno to da imamo situaciju u kojoj se ne zna ko je odgovoran za to stanje i ko će nas izvući iz tog i mnogih sličnih stanja: neka komisija, dekani, rektor, senat, upravni odbor, možda i Ministarstvo ili Vlada, neki centri moći itd. Za takvo nešto po meni mora biti odgovoran rektor, u smislu da raščisti situaciju, ali i to pod uvjetom da on ima prava i obaveze da djeluje ka rješenju i da je potpuno oslobođen bilo kakvog političkog utjecaja. A za ovu konkretnu situaciju rektor Sarajevskog univerziteta sam kaže: "Kod ovakvog odnosa snaga u Kantonu, to pitanje ne može riješiti rektor". I to i jeste tako. Ali ako formalno glavni čovjek neke kuće nema načina da riješi probleme u njoj, toj kući nema spasa. Ja mislim da je integriran univerzitet između ostalog put za rješavanje ovakvog ili sličnih problema odnosno za onemogućavanje bezizlaznih situacija. Univerzitet postaje jedan pravni subjekt i ukupna odgovornost dolazi u ruke jedne osobe koja je onda i odgovorna za rješavanje problema. Činjenica da na univerzitetu imamo problem koji niko ne može riješiti, govori da postoje nedostaci u definiranju unutaruniverzitetskih procesa: a glavna stvar su nejasna prava i odgovornost. Opasno je što ovaj konkretan problem bez rješenja postaje novi obrazac djelovanja na Univerzitetu koji se u budućnosti može ponoviti na drugim fakultetima.
Kako se integracija može odraziti na studente?
Vrlo pozitivno. Univerzitet u Sarajevu ima jedan veliki problem koji ovakvom organizacijom nikako ne može riješiti, a to je kombiniranje studija sa različitih fakulteta. Koliko znam, trenutno se studenti upisuju na fakultete i ako želite da studirate npr. neku stranu filologiju i ekonomiju, a što je po meni kombinacija koja danas otvara široke mogućnosti zapošljavanja, onda se morate upisati na dva fakulteta, imati dva indeksa i studirati dva odvojena fakulteta – dakle nemoguće. Integracija univerziteta koju bi pratilo prije svega unutrašnje otvaranje studijskih programa za kombinacije prema željama studenata, bio bi sasvim novi kvalitet koji bi privukao nove studente, ali i otvorio mogućnost za stvaranje novih studijskih formata. Studenti nisu onda studenti fakulteta, nego studenti Univerziteta u Sarajevu koji bi u skladu sa svojim sklonostima mogli birati kombinacije studija, pogotovo na masterskom nivou unutar Univerziteta. To bi ojačalo njihove kompetencije i šanse na tržištu rada. To bi bio spas i za manje popularne studijske programe koje moramo imati iz nekih strateških razloga ali koji su s obzirom na sasvim mali broj studenata preskupi. Mislim da bi to dalo mogućnost studentima da kombiniraju studije koje intimno više žele sa studijima s kojima imaju veće šanse za posao i mislim da je to moguće jedino sa integriranim univerzitetom.
Šta mislite o prelasku Univerziteta na trezor?
Ja lično mislim da većini univerzitetskih profesora nije bitno da li je plaća iz trezora ili sa nekog bankovnog računa ako je ta plaća redovna i ako ona odgovara društvenom statusu kojeg akademska zajednica treba da ima u određenom, a ovdje u bosanskohercegovačkom društvu. Zakon o visokom obrazovanju kaže da Vlada obezbjeđuje dio plaće, ali ne kaže koliko dio. Zamislite da primate uposlenika i kažete mu: Od nas imaš dio plaće. Mi ne samo da ne znamo koliki je taj dio u procentima, nego ne znamo ni kolika je ta neka glavnica. To sada funkcionira zato što postoji neki uhodani sistem koji daje određeno povjerenje. Integracija i prelazak na trezor je sasvim nova situacija i ona izaziva opravdane i neopravdane strahove. Zadatak Vlade je da strahove shvati ozbiljno da ih razlikuje od zlonamjernih blokada i uvjeri akademsku zajednicu da zna šta radi. Pogotovo što u BiH vlada opće uvjerenje da vlade ne znaju šta rade. Za Ministarstvo obrazovanja u Sarajevu to uvjerenje se može lako i obrazložiti.
Ko ne vjeruje u trezor?
Mislim da se prelaskom na trezor prije svega dekanima oduzima trenutna kontrola novca i da se odatle širi nepovjerenje prema trezoru. Nažalost, Vlada ne argumentira na najbolji način za trezor, a mislim da je to prije svega tako zato što Vlada još ni sama ne zna kako bi trebali izgledati finansijski tokovi putem trezora niti šta osim plaće sve podrazumijeva utrošak novca na Univerzitetu. Trezor obećava veću kontrolu potrošnje univerzitetskog novca koji je javni novac. Lakše je kontrolirati tokove novca iz trezora nego sa 30 ili više nekih bankovnih računa. Radi se o javnom novcu i to je zaista neophodno, ali istovremeno postoji opravdana bojazan da to može usporiti finansiranje svih ostalih akademskih aktivnosti. Dugi procesi kontrole i odobravanja utroška novca, mogu dovesti do demotiviranja pofesora za istraživački rad. Recimo, ako je za određeno istraživanje neophodna nabavka neke literature, materijala ili uređaja, odlazak na konferenciju ili dolazak kolege sa drugog univerziteta, onda trezor mora omogućiti trenutni utrošak novca. Ukoliko nije tako, istraživanja kasne i u biti propadaju, čime se u konačnici guši i sam istraživački elan. To ne može biti interes Vlade.
Mislite li da je sav taj reformski proces bio transparentan?
Ne mislim. Ali nije to bitno, nego je rezulatat bitan. Ono što nije korektno je da Vlada ili Ministarstvo kažu da su to uradili u saradnji sa akademskom zajednicom i to pravdaju time što je nekoliko profesora bilo tu uključeno. Vlada akademsku zajednicu ne mora uopće pitati za mišljenje jer Vlada predstavlja građane kao vlasnike univerziteta i djeluje kako misli da treba i prema tim građanima ima odgovornost. Naravno, bilo bi neophodno i u interesu je Vlade da se Ministarstvo konsultira sa akademskom zajednicom kao i što bi bilo neophodno da se dobro razmisli koga se pita i s kim se konsultira i koje reference imaju ti vladini akademski konsultanti. Novi zakon i ova reforma za mene su isključivo Vladin Zakon i Vladina reforma, a ne neka koordinirana, usaglašena reforma. Međutim to samo po sebi ne znači da su Zakon i reforma loši. Ako uspiju, neka ovoj Vladi pripadne sva nagrada ali isto tako i kritika ako ne uspije. Problem je, što će ova Vlada biti daleko ako (ili kada) reformski proces propadne.
Jedna od najvećih historijskih misterija riješena: Naučnici pročitali spis star 2.000 godina
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
