Profesor Vedad Smailagić o problemu naziva jezika i potencijalnim rješenjima

Razgovarao: S. H./Klix.ba
16.2.2019. u 16:04
47
173
Profesor Vedad Smailagić o problemu naziva jezika i potencijalnim rješenjima
47
Profesor Vedad Smailagić o problemu naziva jezika i potencijalnim rješenjima Foto: K. S./Klix.ba
Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i stalni gostujući profesor na više univerziteta u Njemačkoj, Italiji, Španiji i Portugalu Vedad Smailagić u razgovoru za Klix.ba govori o problemu naziva jezika u obrazovnom procesu u Sarajevu, ali i Republici Srpskoj, objašnjavajući koliko je to političko pitanje.
Profesore Smailagić, zajedno s mnogo drugih i vi ste već jednom skrenuli pažnju na loša rješenja u vezi sa nazivom predmeta maternjeg jezika u Kantonu Sarajevo. Čini se da su se tenzije oko imenovanja jezika u školama u KS smirile. Mislite li da je nađeno rješenje? Radi li se tu o političkom ili stručnom problemu?

Smirile se jesu, ali mislim da se na trajnom rješavanju problema još radi. Problem je po meni isključivo politički, jer je ime jezika kada govorimo o školi i školskim predmetima tretirano Zakonom o osnovnom obrazovanju u KS. U tome zakonu u članu 7 stoji, naučno gledano, netačna stvar, a to je da se nastava izvodi "na jednom od tri zvanična jezika konstitutivnih naroda u BiH". Netačno je da se radi o tri jezika. Mi govorimo svi jedan jezik i svi oni koji tvrde da govorimo tri jezika žele reći da Bošnjaci, Srbi i Hrvati, ali i Crnogorci pa i "ostali" govore svako svojim jezikom, a to bi onda značilo da imamo problema sa jezičkim razumijevanjem kao što ne razumijemo slovenački ili makedonski ili češki. A svi znamo da se odlično razumijemo da čitamo i hrvatske i srpske i crnogorske i knjige bez problema, da gledamo crtane filmove sinhronizirane u Hrvatskoj, da gledamo srpske filmove a da Srbi i Hrvati i Crnogorci tako isto čitaju i gledaju nas.

Ono što se ovim članom Zakona vjerovatno željelo reći je da svaki učenik i učenica i svaki nastavnik i nastavnica imaju pravo da, da uzmemo samo jedan konkretan primjer, govore i kruh i hljeb i tisuća i hiljada, a da se tome ne pripisuje odmah neka politička ili nacionalna ideologija niti da se njih za to stigmatizira, ali također da se time ne pokušava kroz školski sistem sprovesti neka nacionalna ili politička ideologija.

Koliko se sjećam, tako je bilo i prije 30 godina i u nekom stručnom smislu nije se ništa promijenilo, samo je u naziv jezika s pravom vraćeno bosanski.

Ipak, pitanje jezika čini se kao nepremostiv problem, barem za sada.

Tvrditi da se radi o tri jezika je lingvistički dilentatizam i to zna svaki lingvist. Šta je time bolje ako tvrdimo da govorimo različitim jezicima? Koju korist imamo od toga? Ako neko želi praviti ili jačati mržnju među narodima, ne smeta mu to što govorimo istim jezikom. Čak dapače, vjerovatno se "lakše" možemo mrziti na istom jeziku. Više mi se čini da neko ne želi saradnju i pomirenje pa na svim mogućim poljima insistira na "nepremostivim" razlikama. Nerazumno je da postoje politike čiji je cilj definiranje maternjeg jezika na taj način da ih njihovi susjedi ne razumiju i da oni svoje susjede ne razumiju. Zamislimo samo da se u nama susjednim državama govori neki jezik poput slovenačkog – pa mi ne bismo uopće čitali njihove novine ili knjige, a ni oni naše, mi ne bismo gledali njihove filmove niti tv-serije niti oni naše. Nevjerovatno je da bilo ko u ovom našem regionu želi takvo nešto.

Kako onda definisati tu terminologiju zakonom?

U zakonu bi trebalo prvo promijeniti formulaciju i reći da se nastava izvodi na službenom jeziku u BiH koji ima tri službena naziva, pa da se prema tome građani mogu opredijeliti za jedan od naziva ili složenicu koju Ministarstvo propiše. Situacija sa nazivom je i tad politička stvar jer je naziv jezika definiran političkim aktom, ali tri ravnopravna naroda u BiH jednostavno danas imaju pravo da svoj jezik nazivaju kako žele odnosno jednim od ta tri naziva, ali i da koriste složenicu koja opet mora biti propisana zakonom kako u službenom smislu ne bi bilo nereda. Tek nakon toga dolazimo do stručnog problema koji se tiče sadržaja i definiranja školskih programa i nastave.

Ali mnogi lingvisti pa i sami građani insistiraju na tome da se zapravo radi o tri jezika i navode određene razlike?

Tačno, ali to što možda mnogi građani tako misle posljedica je tih zbunjujućih formulacija poput ove iz zakona, ali je mnogo više posljedica destruktivnih jezičkih politika koje insistiraju na tome da se radi o tri jezika. Učenike u školama u Bosni i Hercegovini treba u stručnom smislu učiti da nazivi jezika kod nas ništa ne govore o samom jeziku nego o određenim osjećanjima samih govornika na koja imaju prava dok druge ne ugrožavaju. Naravno, da postoje i razlike. I trebaju da postoje jer i inače u svemu postoje razlike: i u modi i u muzici i u književnosti i u sportu. Nema jezika bez unutrašnjih razlika i njih uopće ne treba sakrivati – štaviše – treba ih tretirati u nastavi i time spriječiti tabuiziranje i stigmatizaciju pojedinih riječi. Nažalost, među samim lingvistima ima puno onih koji su politički ideolozi, ali koliko sam mogao upratiti daleko više van BiH.

Ima nekih političara u BiH koji negiraju postojanje bosanskog jezika.

Ne negiraju oni postojanje bosanskog jezika nego naziv, a taj naziv je definiran i našim ustavom, pa oni negiraju ustavnu kategoriju što je politički atak poput mnogo drugih. Ali, tu se ne radi ne samo o protustavnim stavovima i političkim napadima, nego i o fašizmu, a fašizam djeluje uvijek u dva smjera: nehumanošću protiv drugih naroda, za šta se očekuje podrška vlastitog naroda, koji se onda ciljano zatupljuje kako bi izgubio svaki osjećaj empatije i humanosti. Naš odgovor ne može biti zatupljivanje nas samih. Sasvim suprotno. Naš odgovor mora biti razvoj lingvistike, ja bih rekao generalno filologije, kao nauke i što širi opis bosanskog jezika i književnosti, pri čemu se tu uvijek radi o opisu jednog jezika koji ima 4 naziva kada uključimo i crnogorski. Ja mislim da se svi zajedno u ove 4 države moramo potruditi da učinimo naš zajednički jezik i književnost mnogo relevantnijim u međunarodnim naučnim krugovima, a to je naravno lakše kad sarađujemo. Također moramo raditi na tome da naš jezik ne propadne do nivoa svakodnevnog jezika i time izgubi nivoe apstrakcije potrebne za razvoj mišljenja i akumulaciju znanja. Naš jezik mora zadržati i dalje razvijati potencijal jezika nauke, a i to je mnogo lakše kada kažemo da ima 15 miliona govornika a ne tri-četiri i kada naučnici iz regiona mogu razgovarati na maternjem jeziku.

Pa nije valjda prednost da sociolog iz Sarajeva sa sociologom iz Zagreba razgovara na engleskom jer navodno govore različite maternje jezike. U školama, pogotovo u gimnazijama, mora se nivo apstrakcije i logičkog razmišljanja podići na mnogo viši nivo. Temelj svakog mišljenja je jezik. Po meni, humanističke nauke su temelj obrazovanja društva, a bitan dio njih je jezik i književnost. Mi smo imali u školama trend rasprava po formi "pro i contra", ali, po meni je to bazični nivo rasprave i svakako nije vrhunac logičkog razmišljanja. Po meni primat imaju stvari koji nisu "za i protiv", nego koje se moraju gledati mnogo diferenciranije. Jedan primjer: Ivo Andrić. Ako ga čitate za i protiv, onda je bolje da ga ni ne čitate. A logičko razmišljanje je najkompleksniji dio obrazovanja i danas je uvjet za demokratiju, jer ja mislim da demos podrazumijeva ne narod, nego obrazovan narod.

Vratimo se problemu naziva jezika u školi. Kako bi se mogao riješiti?

Od prošle godine kada je uredbom bivšeg ministra nastao problem bilo je velikih rasprava. Nisu mi se sviđale one izjave koje kažu da je bitan kvalitet nastave, a da se nacionalisti bave imenom jezika. Prvo, radilo se o imenu predmeta i za to se mora naći neko rješenje, a i kod imena jezika mora biti neki naziv. Ne smije se dozvoliti nered i ne može baš biti svejedno. I nema tu samo po sebi ništa nacionalističko, nego je realan problem i nije produktivno kad se diskutuje, a ne sugerira rješenje, a oni koji ga traže proglašavaju nacionalistima. Kada govorimo o samom školskom predmetu, po meni bi rješenje moglo biti da se ponude tri zasebna naziva i jedan, samo jedan, kombiniran, ali koji sugerira da se radi o jednom jeziku, a ne o neka tri. Uz to, svako pojedino ministarstvo obrazovanja mora samostalno, naravno najbolje uz međusobnu koordinaciju, postaviti očekivane jezičke standarde koji se tretiraju u školi ali i u službenoj komunikaciji svih institucija. Također, ne smije se dopustiti da se jezički standardi u bilo kojim bosanskohercegovačkim školama definiraju van Bosne i Hercegovine. To bi značilo predavanja suvereniteta i političke odgovornosti za kulturu i obrazovanje u tuđe ruke. Ne može se u BiH, ili govoreći sad za Kanton Sarajevo, dozvoliti da neki centri van BiH određuju kakav će se jezik učiti u školama u Kantonu Sarajevu ili bilo kojem drugom gradu u BiH pravdajući to nacionalnom politikom. Ako su u Kantonu Sarajevo dozvoljen nazivi i bosanski i hrvatski i srpski, onda struka i politika toga Kantona mora preuzeti odgovornost i za sve što se podrazumijeva sa ta tri naziva.

Najnovije
Najčitanije
Preporuke
Komentari (173)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: