Profesor Vedad Smailagić o problemu naziva jezika i potencijalnim rješenjima

Kako onda definisati tu terminologiju zakonom?

U zakonu bi trebalo prvo promijeniti formulaciju i reći da se nastava izvodi na službenom jeziku u BiH koji ima tri službena naziva, pa da se prema tome građani mogu opredijeliti za jedan od naziva ili složenicu koju Ministarstvo propiše. Situacija sa nazivom je i tad politička stvar jer je naziv jezika definiran političkim aktom, ali tri ravnopravna naroda u BiH jednostavno danas imaju pravo da svoj jezik nazivaju kako žele odnosno jednim od ta tri naziva, ali i da koriste složenicu koja opet mora biti propisana zakonom kako u službenom smislu ne bi bilo nereda. Tek nakon toga dolazimo do stručnog problema koji se tiče sadržaja i definiranja školskih programa i nastave.

Ali mnogi lingvisti pa i sami građani insistiraju na tome da se zapravo radi o tri jezika i navode određene razlike?

Tačno, ali to što možda mnogi građani tako misle posljedica je tih zbunjujućih formulacija poput ove iz zakona, ali je mnogo više posljedica destruktivnih jezičkih politika koje insistiraju na tome da se radi o tri jezika. Učenike u školama u Bosni i Hercegovini treba u stručnom smislu učiti da nazivi jezika kod nas ništa ne govore o samom jeziku nego o određenim osjećanjima samih govornika na koja imaju prava dok druge ne ugrožavaju. Naravno, da postoje i razlike. I trebaju da postoje jer i inače u svemu postoje razlike: i u modi i u muzici i u književnosti i u sportu. Nema jezika bez unutrašnjih razlika i njih uopće ne treba sakrivati – štaviše – treba ih tretirati u nastavi i time spriječiti tabuiziranje i stigmatizaciju pojedinih riječi. Nažalost, među samim lingvistima ima puno onih koji su politički ideolozi, ali koliko sam mogao upratiti daleko više van BiH.

Ima nekih političara u BiH koji negiraju postojanje bosanskog jezika.

Ne negiraju oni postojanje bosanskog jezika nego naziv, a taj naziv je definiran i našim ustavom, pa oni negiraju ustavnu kategoriju što je politički atak poput mnogo drugih. Ali, tu se ne radi ne samo o protustavnim stavovima i političkim napadima, nego i o fašizmu, a fašizam djeluje uvijek u dva smjera: nehumanošću protiv drugih naroda, za šta se očekuje podrška vlastitog naroda, koji se onda ciljano zatupljuje kako bi izgubio svaki osjećaj empatije i humanosti. Naš odgovor ne može biti zatupljivanje nas samih. Sasvim suprotno. Naš odgovor mora biti razvoj lingvistike, ja bih rekao generalno filologije, kao nauke i što širi opis bosanskog jezika i književnosti, pri čemu se tu uvijek radi o opisu jednog jezika koji ima 4 naziva kada uključimo i crnogorski. Ja mislim da se svi zajedno u ove 4 države moramo potruditi da učinimo naš zajednički jezik i književnost mnogo relevantnijim u međunarodnim naučnim krugovima, a to je naravno lakše kad sarađujemo. Također moramo raditi na tome da naš jezik ne propadne do nivoa svakodnevnog jezika i time izgubi nivoe apstrakcije potrebne za razvoj mišljenja i akumulaciju znanja. Naš jezik mora zadržati i dalje razvijati potencijal jezika nauke, a i to je mnogo lakše kada kažemo da ima 15 miliona govornika a ne tri-četiri i kada naučnici iz regiona mogu razgovarati na maternjem jeziku.

Pa nije valjda prednost da sociolog iz Sarajeva sa sociologom iz Zagreba razgovara na engleskom jer navodno govore različite maternje jezike. U školama, pogotovo u gimnazijama, mora se nivo apstrakcije i logičkog razmišljanja podići na mnogo viši nivo. Temelj svakog mišljenja je jezik. Po meni, humanističke nauke su temelj obrazovanja društva, a bitan dio njih je jezik i književnost. Mi smo imali u školama trend rasprava po formi "pro i contra", ali, po meni je to bazični nivo rasprave i svakako nije vrhunac logičkog razmišljanja. Po meni primat imaju stvari koji nisu "za i protiv", nego koje se moraju gledati mnogo diferenciranije. Jedan primjer: Ivo Andrić. Ako ga čitate za i protiv, onda je bolje da ga ni ne čitate. A logičko razmišljanje je najkompleksniji dio obrazovanja i danas je uvjet za demokratiju, jer ja mislim da demos podrazumijeva ne narod, nego obrazovan narod.

Vratimo se problemu naziva jezika u školi. Kako bi se mogao riješiti?

Od prošle godine kada je uredbom bivšeg ministra nastao problem bilo je velikih rasprava. Nisu mi se sviđale one izjave koje kažu da je bitan kvalitet nastave, a da se nacionalisti bave imenom jezika. Prvo, radilo se o imenu predmeta i za to se mora naći neko rješenje, a i kod imena jezika mora biti neki naziv. Ne smije se dozvoliti nered i ne može baš biti svejedno. I nema tu samo po sebi ništa nacionalističko, nego je realan problem i nije produktivno kad se diskutuje, a ne sugerira rješenje, a oni koji ga traže proglašavaju nacionalistima. Kada govorimo o samom školskom predmetu, po meni bi rješenje moglo biti da se ponude tri zasebna naziva i jedan, samo jedan, kombiniran, ali koji sugerira da se radi o jednom jeziku, a ne o neka tri. Uz to, svako pojedino ministarstvo obrazovanja mora samostalno, naravno najbolje uz međusobnu koordinaciju, postaviti očekivane jezičke standarde koji se tretiraju u školi ali i u službenoj komunikaciji svih institucija. Također, ne smije se dopustiti da se jezički standardi u bilo kojim bosanskohercegovačkim školama definiraju van Bosne i Hercegovine. To bi značilo predavanja suvereniteta i političke odgovornosti za kulturu i obrazovanje u tuđe ruke. Ne može se u BiH, ili govoreći sad za Kanton Sarajevo, dozvoliti da neki centri van BiH određuju kakav će se jezik učiti u školama u Kantonu Sarajevu ili bilo kojem drugom gradu u BiH pravdajući to nacionalnom politikom. Ako su u Kantonu Sarajevo dozvoljen nazivi i bosanski i hrvatski i srpski, onda struka i politika toga Kantona mora preuzeti odgovornost i za sve što se podrazumijeva sa ta tri naziva.