|

Priznanje za prvu inkluzivnu učiteljicu u BiH: Sanela Jaganjac među najboljim nastavnicama

Priznanje za prvu inkluzivnu učiteljicu u BiH: Sanela Jaganjac među najboljim nastavnicama
1.075
Piše: A. K.
17.3.2019. u 17:20
16
komentara
1k

dijeljenja
Priznanje za prvu inkluzivnu učiteljicu u BiH: Sanela Jaganjac među najboljim nastavnicama Foto: D.Z./Klix.ba
Sanela Jaganjac iz Tuzle prva je inkluzivna učiteljica u Bosni i Hercegovini koja je prije 22 godine u svoj razred prihvatila učenike sa smetnjama u razvoju.
Kroz inovativne ideje uspjela ih je provesti kroz redovini proces obrazovanja, a njeno dvodecenijsko zalagajne prije nekoliko dana nagrađeno je priznanjem za jednu od najboljih nastavnica na prostoru bivše Jugoslavije.

Prva međunarodna konferencija Asocijacije najboljih nastavnika bivše Jugoslavije - ANN_EX_YU održana je početkom marta u Sjevernoj Makedoniji. U konkurenciji je bilo više od hiljadu nastavnika, a nagrađeno ih je 40. Među njima su i četiri prosvjetna radnika iz naše zemlje i to Smilja Mrđa iz Sarajeva, Nedim Sivčević iz Tuzle, Tatjana Jurić iz Banje Luke i Sanela Jaganjac iz Tuzle, koja se posebno istakla zbog činjenice da je njeno višegodišnje zalaganje bilo u oblasti inkluzije u školama u našoj zemlji.

"To je veliko priznanje koje sa sobom nosi i veliku odgovornost za svakog dobitnika. Prilikom izbora vrednovao se širok spektar djelovanja u obrazovanju, odnosno stručnost u nastavi, napredovanje u struci, uvođenje novih projekata, osmišljavanje novih manifestacija i susreta, izdavačka djelatnost... Prilikom apliciranja svi moji priloženi dokumenti bili su bazirani na procesu inkluzije", kaže Jaganjac na početku razgovora za Klix.ba, naglasivši da joj je sljedeći korak kandudatura za svjetski izbor najboljih nastavnika.

Inovativni pristupi



Svoj profesionalni angažman kao nastavnica razredne nastave Jaganjac je dobila prije 24 godine u Osnovnoj školi Simin Han u Tuzli, inače prvoj inkluzivnoj školi u Bosni i Hercegovini.

"S obzirom da je to bila prva inkluzivna škola u BiH, samim tim sam i ja postala prva inkluzivna učiteljica u našoj zemlji. U to vrijeme je bilo izuzetno teško djelovati u ovoj oblasti. Sami smo morali uvoditi nove metode vezano za uključivanje inkluzije u nastavu, radili smo pravilnike i udžbenike... U to vrijeme nije bilo defektološkog kadra, tako da sam kao nastavnica razredne nastave morala proći kroz dodatne edukacije, a također sam skupa sa roditeljima i djecom pronalazila i neke nove metode rada", ističe Jaganjac.

Svoje primjere iz prakse Jaganjac je dosad promicala širom Bosne i Hercegovine i regije, ali i Španiji. Kako nam kaže, veliki napredak naša zemlja je napravila u proteklom periodu u oblasti inkluzije.

"Prijašnja i današnja inkluzija su dvije različite stvari. Danas imamo stručnjake koji se bave različitim procesima inkluzije, od rada sa darovitom djecom do onih s poteškoćama u razvoju. Defektolozi daju stručnu pomoć nastavnicima u nastavi, a djeca nam nisu u segregaciji. Moram reći i da svoje priznanje poklanjam svoj djeci koja imaju određene poteškoće u razvoju, jer sam na osnovu njih ušla u grupu najboljih nastavnika na prostoru bivše Jugoslavije", nastavlja naša sagovornica.

Iako je ostvaren značajan napredak, dvije decenije nakon uvođenja inkluzije Jaganjac kaže da su i dalje prisutni stereotipi u njenom posmatranju u BiH.

Foto: D.Z./Klix.ba Foto: D.Z./Klix.ba


"Kada govorimo o inkluziji pred nama su odmah djeca sa smetnjama u razvoju. Međutim, realnost je znatno drugačija, jer je inkluzija sveobuhvatno uključivanje sve djece, od onih kojima su roditelji rastavljeni, zatim onih iz manjinskih grupa, djece koja nemaju jednog ili oba roditelja...", dodaje Jaganjac.

Danas je djecu teško animirati



Za posao nastavnika razredne nastave kaže da je izuzetno odgovoran, sistematičan i težak u kontekstu koliko će znanja svaka jedinka prenijeti na učenika.

"Kod djece se prije ispitivala zrelost prilikom polaska u prvi razred, međutim sad imamo kontratezu u kojoj moramo ispitati kolika je zrelost škole da prihvati zrelu djecu koja nam dolaze. Škole danas moraju mijenjati načine rada, pristupa učenicima te didaktička sredstva kako bi djeci nastava postala interesantnija. Danas je djecu teško animirati, ali neko ko voli ovaj posao to može uspjeti. Put je teži, ali su rezultati jači i bolji", potcrtava ona.

Prema trenutnim pedagoškim standardima svakom nastavniku se 30 posto plana i programa rada ostavlja za sprovođenje vlastitih inovacija, a pozitivne rezultate u ovom segmentu postižu zaposlenici u Osnovnoj školi Mejdan u kojoj se na direktorskoj poziciji već šest godina nalazi naša sagovornica.

"Nastavni plan i program je takav kakav jeste, ne možemo ga preko noći mijenjati, ali nastavnik može najneinteresantniju lekciju napraviti veoma zanimljivom, ukoliko to želi. Ali, isto tako može biti i obratno. S druge strane, društvo se mora posvetiti statusu prosvjetnog radnika kako bi on sretan i zadovoljan ulazio u učionicu. Tek tada će planovi i programi u cijelosti biti mnogo interesantniji", kaže Jaganjac.

U vremenu modernih tehnologija prisutna je i velika otuđenost između učenika, roditelja i nastavnika. Na tome se, smatra naša sagovornica, u narednom periodu aktivnije mora raditi, jer su najviše na gubitku generacije koje moraju stasati u uspješne i uzorne građane BiH koji će ovu zemlju voditi ka napretku.

"Počela sam raditi u vrijeme nemilog rata u BiH i volim reći da smo tada imali najbolje udžbenike iz kojih se fantastično učilo. Da li je tako bilo jer je sve oko nas bilo sivo, ne znam, ali tada smo vjerovali jedni drugima. Roditelji su bili podrška učiteljima u njihovom radu. Imala sam odjeljenje od 39 učenika u kojem sam počela kovati svoj zanat i vjerujte da nije bilo nimalo lako. Sada se kroz komunikaciju među roditeljima unosi određeni nemir u školu. Oni su za svaki problem prije dolazili na 'živu riječ', a sada se veliki dio rješava putem Vibera. Ovdje nastaje problem u komunikaciji, jer ona nije otvorena. Svi su zaposleni i negdje žure. Govore da im je dijete na prvom mjestu, a ako je tako zaista, onda moramo naći vremena za 'živu riječ' koju sam spominjala", savjetuje Jaganjac.

Djeca se sve manje druže s vršnjacima



Pred generacijom budućih školaraca sada se nalazi period iščekivanja prvog školskog zvona koje će označiti novo poglavlje u njihovom životu. U prvom razredu osnovne škole u fokusu je socijalizacija učenika, a iz godine u godinu proces postaje sve složeniji.

"Djeca nam se izuzetno malo druže s vršnjacima. Više vremena se provodi uz računare, tablete, mobilne telefone, odnosno uz medije koji nisu prilagođeni njihovim godinama, pa kada dođu u školu oni ne znaju međusobno komunicirati. Moja poruka je da se djeca što više izvode napolje, da se druže s vršanjacima, jer moždane ćelije se u zatvorenom prostoru ne šire na adekvatan način. Dijete mora trčati po kiši, suncu, ali i snijegu. Mora razgovarati sa svojim drugarima, a ne nenama, tetkama ili imaginarnim likovima u igricama", naglašava Jaganjac.

Ona navodi i da je vrlo teško napraviti balans između života u vremenu modernih tehnologija i klasičnih pedagoških standarda.

"Kada analiziramo dječije crteže nekada i sada vidimo koliki je problem pred nama. Ranije su crteži bili puni vedrih boja, cvijeća, ptica... Sada su tu imaginarni likovi iz serija i nasilnih crtanih filmova. Teško je biti savremeni roditelj i nastavnik toj savremenoj djeci. Konkretan primjer balansa ne postoji. Djeca više ne prihvataju preporuku da gledaju lijepe crtane filmove sa lijepom poukom, gdje možemo naučiti šta je dobro, a šta loše... Sada je prisutno nasilje koje djeca kopirajući unose u škole. Mi pokušavamo to ispravljati kroz pedagošku službu škole, ali pored svega toga nisam sigurna u kojoj mjeri svi zajedno uspjevamo. Trud mora sistemski biti znatno veći", kaže Jaganjac na kraju razgovora za Klix.ba.
Prijavi grešku


Komentari (16)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...