Priča o ratu kao slamka političkih očajnika: Neodgovorno, neutemeljeno i banalno
Vraćanje temi rata političari pribjegavaju veoma često, posebno u posljednje vrijeme čime zloupotrebljavaju aktuelne domaće i geopolitičke okolnosti. I u prvom planu oni koji to izgovaraju misle na sebe. Najmanje misle na građane, na žrtve agresije, na majke koje uzdišu za svojim najmilijim.
I niko od političkih aktera koji govore o spomenutoj temi neće priznati da učestvuje u širenju kolektivne histerije, već isključivo da to rade u kontekstu šta bi bilo kad bi bilo i svi će se braniti. No šteta je već učinjena, a politički akteri da "siđu među narod" to bi mogli osjetiti.
Isti oni politički akteri kojima su puna usta priče o važnosti opstanka ljudi u ovoj zemlji. Doslovno tjeraju ljude stvaranjem toksične atmosfere neizvjesnosti, straha i neke neizvjesne budućnosti. Do podne spominju projekte, povlačenje novca iz EU fondova, otvaranju fabrika, a od podne otcjepljenje, razdruživanje i priča o prvim linijama.
Širenju ovog narativa naročito je doprinijela zloupotreba činjenice da se u Ujedinjenim nacijama priprema rezolucija o genocidu u Srebrenici. Očaj svoje politike Milorad Dodik je manifestovao pojačavanjem priče o otcjepljenju, o određenim potezima koji će uslijediti ako se rezolucija usvoji i tako dalje.
Širenju neutemeljenog i nepotrebnog straha doprinose i neodgovorni potezi onih koji za sebe vole reći da su patriote. Pa u istoj rečenici, kao ministar policije u FBiH Ramo Isak kažu da institucije rade svoj posao, a sutradan organizuje kojekakav skup sa kojeg poručuje da će braniti državu i da će njegova djeca s njim biti na prvoj liniji.
I šta građani trebaju razumjeti iz takvih poruka jednog ministra. Onda Dodik na Face televiziji slično poručuje da ako bude rata da će i njegov sin s njim biti na prvoj liniji. Paradoks i neodgovornost i jedne i druge situacije teško je objasniti, izuzev da u političkom kontekstu svjedočimo zloupotrebi javnog prostora i bahatog i neodgovornog obraćanja javnosti.
Jer političke poene je lakše pobrati na strahu javnosti, na pokazivanju mišića, nego odgovoriti zašto je preko noći usporio EU put? Zašto BiH rizikuje da ne povuče skoro dvije milijarde KM iz EU? Na ta pitanja javnost ne dobija odgovore niti je ta tema previše u fokusu, a i kako će biti kada politika opstaje na širenju straha.
I u takvim okolnostima najzainteresanije aktere javnost neće propitivati za opravdani kriminal, blokirane račune, korupciju, propale projekte i tako dalje. Sama floskula "ne daj Bože, ako…" i dalje tjera ljude iz ove zemlje ili ih u najmanju ruku potiče da razmišljaju o odlasku.
Dodik je prešao crvene linije
No, i kada Dodik poruči da ne želi secesiju oni koji su u poziciji da utječu na njega trebaju imati na umu da Dodik igra igru. Iako je svjestan da ne može odvojiti entitet RS o države BiH, Dodik je već odavno prešao crvene linije odbijanjem prihvatanja odluka Ustavnog suda, visokog predstavila, zatim usvajanja entitetskog izbornog zakona, zakona o stranim agentima, kriminalizaciji klevete i tako dalje.
Neke od nabrojanih stvari čekaju stupanje na snagu i time pojedini eutaniziraju javnost da Dodik tobože nije prešao crvenu liniju. Dodik se izvjesno neće otcijepiti, ali državu podriva iznutra i to dok mu partneri daju ruku spasa u trenucima kada je u totalnom okršaju sa Zapadom, a prije svega Amerikom.
A građani, samim osvrtanjem oko sebe razuvjerit će svakog neodgovornog političara. Odgovorni ljudi ne žele niti razmišljaju o sukobima, već o šansama i radu, samo ih zlonamjerna i potkapacitorana politika dezavuiše.
