Balkansko putovanje Sameta Demira i Duhana Can Cakija započelo je u Zagrebu u kojem su kao i ostatku zemlje, proveli svega tri dana. Kažu da su u Hrvatsku ušli bez problema nakon čega su odlučili da se premjeste u Crnu Goru i tamo provedu neko vrijeme.
U Crnoj Gori se zadržavaju svega jedan dan i odlučuju se da idu u, kako kažu, "prijateljsku zemlju" Bosnu i Hercegovinu. Drugog februara napuštaju Kotor i najprije odlaze u Podgoricu, a nakon toga se zapućuju prema crnogorsko-bosanskoj granici, na granični prelaz u blizini Foče. Tu je, kako kažu njih dvojica u ispovijesti za Sarajevo-x.com, sve krenulo.
"Na crnogorskoj strani granice bila su četiri čovjeka i nijedan od njih nije govorio engleski jezik, niti jednu riječ. Vozač autobusa nam je rekao da moramo ići sa našim torbama u njihovu sobu. I otišli smo tamo. Pokušali su da se sporazume na vlastitom jeziku, ali mi ih ništa nismo razumjeli. Nakon ovih kratkih razgovora, odobrili su nam da napustimo zemlju", priča Samet Demir.
Doček na bh. granici
Nakon kratkog putovanja, autobus je stigao na drugu stranu granice, onu bosankohercegovačku. Kažu da su bili spremni da odgovore na nekoliko pitanja, nakon uobičajene procedure prikupljanja pasoša i njihovog provjeravanja. Poslije nekoliko minuta vozač im je rekao da sa torbama moraju izaći iz autobusa i otići u policijske prostorije.
"Mislili smo da će provjeriti naše torbe i vidjeti da li imamo neke opasne opreme u njima, ili da možda ne ulazimo na nekoj nelegalnoj osnovi u zemlju. Nakon takve vrste razmišljanja, ušli smo u prostoriju koja nije imala prozora, samo funkcionalna vrata", priča Samet.
Jedan stariji čovjek sijede kose je došao do njih, nastavlja on, i počeo je pričati nešto na bosanskom. Upitao ga je da li govori engleski jezik, nakon čega je on doveo dvojicu drugih policajaca. Samo jedan od njih je govorio engleski i počeo je postavljati standardna pitanja.
Obojica studenata su pokazala njihove rezervacije za smještaj, lične karte, studentske karte i potvrde. Nakon toga, kako tvrde, po prvi put ih je neko na granici upitao za njihov novac. Rekli su da planiraju ostati dva dana u Sarajevu i jedan u Mostaru , a onda ponovo ići u Zagreb odakle bi se avionom vratili u Tursku.
"Rekli smo da imamo više od 600 eura obojica i pokazali smo im naš novac. Pokazali smo im jer nam nisu vjerovali. Onda je policajac koji je govorio engleski upitao - 'zar je to sve?'. Ja sam rekao da naravno nije i da više novca imamo na bankovnim računima i da ga možemo podići bilo kada sa bankomata. Sve je ovo zbog sigurnosti, nosimo ovoliko jer bi novac mogli izgubiti ili bi ga neko mogao ukrasti od nas", navodi Samet u svojoj priči.
Policajci nakon ovoga nisu bili zadovoljni. Imali su 1-2 minute dug razgovor. Stariji sijedi čovjek je govorio nešto na bosanskom, ali je spominjao i tursku riječ "bashis" što znači "mito". Samet, iako je shvatio da traže mito, ponašao se kao da to nije čuo.
Policajac koji je govorio engleski je na kraju objasnio da ih neće pustiti u zemlju jer nemaju dovoljno novca, tako da se mogu vratiti u Crnu Goru, zatim u Hrvatsku i onda nazad za Tursku.
60 eura za ulazak u BiH
Samet mu je tada pojasnio da se ne radi o tome da se ide nazad u Hrvatsku, nego da želi da vidi Bosnu i bosanske prijatelje. On je uzvratio da to razumije i da postoji način na koji mogu da uđu u Bosnu i Hercegovinu. Kada su upitali o čemu se radi, on je objasnio sve što je govorio sijedi čovjek. Dakle, rekao je da moraju dati nešto novca i onda će ih pustiti, a ako ne, onda mogu nazad u Crnu Goru.
Bili su šokirani ali su znali da to moraju uraditi, kaže Samet, jer inače šta bi se desilo ako ne daju novac, na planini pokrivenoj snijegom, i koliko bi čekali na sljedeći autobus za Crnu Goru. Možda cijeli dan? I da li bi ih crnogorski policajci ponovo pustili u zemlju jer bi svakako bilo sumnjivo to što su tek bili krenuli ka BiH? Uz to, Crnogorci nisu govorili engleski i ko bi ih mogao ubijediti?
"Sa takvim vrstama pitanja, ja i moj prijatelj dali smo po 20 eura. Stari čovjek je odmahnuo rukom i kazao da to nije to. Policajac koji je govorio engleski je pojasnio da moramo dati više. Najmanje 10 eura po danu, odnosno 30 eura po osobi. Nakon toga mi smo dali još 20 eura, dakle, ukupno 60 i uzeli smo naše torbe", priča Samet i dodaje: "Stari čovjek nas je zaustavio i govorio je nešto na bosanskom, a jedna od tih riječi je bila 'halal'. Nastavio je pričati i kao da nas nije želio pustiti dok ne izgovorimo tu riječ, i ja sam to nevoljko izgovorio, nakon čega su oni stavili pečate na naše pasoše i mogli smo ući u Bosnu".
Kada su stigli u Sarajevo, svoju priču ispričali su jedino vlasniku Hostela City Center. Na pitanje, zašto to nisu prijavili policiji ili Graničnoj policiji BiH, obojica kažu kako su mislili da je to u BiH uobičajena praksa.
S obzirom da su ovdje ostajali kratko, nisu željeli trošiti vrijeme na administraciju ali su iskustvo željeli podijeliti sa javnošću u našoj zemlji. Kažu da im ovaj "incident" nije promijenio mišljenje o Bosni i Bosancima i da su su se fino proveli, ali da se ovakve ilegalne stvari koje rade pojedinci, moraju zaustaviti. Čisto radi slike koja se o zemlji šalje u svijet.
Priča ove dvojice studenata našoj redakciji potvrđena je i u hostelu City Center u Sarajevu.
Pojedine novčanice od 10, 20, 50 i 100 KM se povlače iz opticaja, evo do kada ih možete zamijeniti
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
