{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava

Zaboravio si lozinku? Resetuj lozinku.


Unesite e-mail:


Otvaranje arhiva iz vremena socijalističke Jugoslavije: Šta zaista kriju neobjavljeni spisi?

Piše: M. Ć./Klix.ba
4.11.2017. u 08:03
62
98
Otvaranje arhiva iz vremena socijalističke Jugoslavije: Šta zaista kriju neobjavljeni spisi?
62
Otvaranje arhiva iz vremena socijalističke Jugoslavije: Šta zaista kriju neobjavljeni spisi?
Foto: Ilustracija
Nakon što je početkom ove godine u Hrvatskoj pokrenuta priča o otvaranju dosijea iz arhiva iz vremena socijalističke Jugoslavije, čime bi, kako je najavljivano, bila stavljena konačna ocjena na pojedina historijska dešavanja iz tog perioda, mnogi su se pitali šta je sa Bosnom i Hercegovinom i otvaranjem njenih arhiva. Da li se u arhivskoj građi bivše države kriju neka senzacionalna saznanja koja mogu imati ozbiljne reperkusije i na današnji period ili su očekivanja mnogih, ipak, prevelika, samo su neka od pitanja na koja smo pokušali pronaći odgovor.
Zagovornici teze o otvaranju arhiva iz vremena socijalističke Jugoslavije ističu da arhivska dokumentacija mora biti dostupna svima pod jednakim uvjetima i da niko ne mora navoditi posebne razloge ili pobude za istraživanje arhiva. Pored toga, smatraju da će se dostupnošću tih dokumenata javnosti demistificirati pojedini historijski događaji, ličnosti i podaci, čime bi se stalo ukraj društvenim podjelama i različitim pogledima na period "zajedničke historije".

Ipak, struka je značajnoj mjeri skeptična prema tim mogućnostima. Profesor historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Husnija Kamberović smatra da, kada se govori o navedenim arhivima, stvari obično mistificiraju i prilazi im se sa senzacionalističke strane.

Historičari: Otvaranje arhiva neće donijeti nikakve spektakularne podatke



"Ovdje kod nas u BiH o tome se ne govori toliko glasno kao što se govorilo u Hrvatskoj ili Sloveniji, na primjer, a i tamo se tome pristupalo ne s namjerama da se stekne uvid u svu građu kako bi se moglo razumjeti cjelinu društvenih i političkih promjena u razdoblju socijalizma, nego, uglavnom, kako bi se pokazala represivna strana socijalizma. Akcenat se, uglavnom, stavlja na dokumente tajnih službi, jer se želi stvoriti slika o svemoćnoj tajnoj policiji koja je kontrolirala sve sfere društva. Ja, međutim, mislim da su takav senzacionalistički pristup i uvjerenje o tome da se tamo nalaze nekih spektakularni dokumenti neuvjerljivi i, čak, sasvim krivi. Naravno, bilo bi dobro da se sva historijska građa stavi na raspolaganje istraživačima, pa i dosijei iz policijskih arhiva, ali moramo biti svjesni kako je mnogo građe sigurno uništeno iz različitih razloga, ali također moramo znati da uvijek postoji neka građa za koju treba proći određeno vrijeme prije nego se ona može koristiti, ukoliko postoje opravdani državni interes, ili ukoliko oni sadrže lične podatke koji mogu ugroziti prava pojedinaca na privatnost", kaže Kamberović u razgovoru za naš portal.

U Hrvatskoj je struka većinom kritikovala mogućnost otvaranja tih spisa nazivavši ih običnim populizmom. Mnogi stručnjaci i historičari pritom su istakli da će oni koji se nadaju nekom velikom otkriću u arhivama iz komunističkog doba ostati razočarani, odnosno, da otvaranje neće ponuditi nikakve spektakularne podatke.

"Da, apsolutno se slažem s tim, ali treba imati u vidu da će neki istraživači smatrati važnim nešto što za druge ne predstavlja ništa spektukularno, ovisno o tome šta je u fokusu njihovog istraživanja i kako će moći interpretirati te informacije. Bilo bi dobro da sve postane dostupno istraživačima, mada i ja mislim da tu nema ništa spektakularno. Sigurno je veliki dio arhivske građe iz obavještajne zajednice nestao, iz različitih razloga, ali ovo što je ostalo trebalo bi postati dostupno prije svega naučnicima, a posredno i šire javnosti. Neprihvatljivo je da neki naučnici imaju pristup određenoj građi, a neki ne. A i to se dešava, to mi možemo vidjeti", ističe Kamberović.

Dosije o pogibiji Džemala Bijedića i arhivi saradnika UDBE



Na pitanje da li dokumenti u arhivima mogu doprinijeti rasvjetljavanju pojedinih događaja i procesa iz prošlosti, primjerice dosije o pogibiji Džemala Bijedića, profesor Kamberović navodi da je upravo on imao neprijatno iskustvo sa dosijeom o pogibiji Bijedića.

"Taj dosije se ne nalazi u Arhivu, nego u Tužilaštvu u Sarajevu i meni nije dopušteno da ga fotokopiram te iskoristim za knjigu koju sam pisao o Bijediću. Ipak, našao sam najveći dio materijala u Arhivu Jugoslavije u Beogradu i bez ikakvih problema to kopirao i iskoristio. Zanimljiv je odgovor jednog državnog ministra kada sam ga molio da on sa svoje pozicije državnog ministra donese nalog o skidanja oznake 'strogo povjerljivo i državna tajna' sa tog predmeta, jer to više ne može biti nikakva državna tajna, s obzirom da je nestalo države koja je tu oznaku stavila. On mi je odgovorio: 'A šta ako je taj dosije složen upravo tako da ti nakon njegovog čitanja zaključiš da Džema nije ubijen?' Nevjerovatno! Nije to isto kao kada Amerika još uvijek ne dopušta da se otvore svi dokumenti o ubistvu Kenedija, jer je Amerika država koja ima svoje nacionalne interese, a Jugoslavija kao država, čiji je Bijedić bio premijer, više ne postoji", govori naš sagovornik.

Kada je riječ o arhivima saradnika UDBA-e i njihovoj dostupnosti javnosti, Kamberović kaže da je to, za publiku, obično najzanimljivije pitanje i većina onih koji govore o arhivima iz socijalističkog vremena uglavnom misle na arhive saradnika UDBA-e vjerujući da u tim arhivima postoje svi odgovori.

"Ja, međutim, mislim da ti spiskovi nisu toliko važni, ali bi bilo korisno da se istražuju i pitanja rada tajne službe u socijalizmu. Pitanje je, međutim, da li obavještajne zajednice igdje u svijetu otkrivaju spiskove svojih suradnika? Sjećam se kada su prije nekoliko godina objavljene knjige suradnika UDBA-e, a riječ je o četiri knjige - dvije zelene, jedna plava i jedna crvena, iz kojih se vidi da je veliki dio ljudi koji su danas aktivni u društvu, neki su i univerzitetski profesori, bio saradnik tajnih službi, da je bilo javne diskusije o tome. I šta je bio rezultat? Ništa! Cilj tih knjiga je i bio senzacionalistički i on nije pomogao da se razumiju društveni procesi, ali jeste pokazao da je obavještajna zajednica u vrijeme socijalizma imala svoje saradnike u svim društvenim slojevima. Ali, siguran sam da je to slučaj i u drugim, demokratskim društvima, a da je takva situacija i danas, jer obavještajne službe jednostavno tako funkcioniraju. To što je neko žrtva, što je iz tih knjiga mogao vidjeti da su ga kolege 'cinkarile' i najčešće lagale o njemu, pomaže kao osobno iskustvo i ništa više od toga", objašnjava.

Arhiv i dalje čuva OSA



Na pitanje koliko je arhiv iz tog perioda uopće dostupan javnosti, medijima, istraživačima i historičarima, odnosno da li je dostupan djelimično ili u potpunosti, Kamberović ističe da je u susjednim zemljama građa obavještajne zajednice predata u državne arhive, ali je pristup prilično ograničen.

"Kod nas u BiH ta građa se još uvijek čuva u arhivi obavještajne zajednice i nije dostupna istraživačima. Prije nekih desetak godina, u jednom trenutku pred neke izbore, mi smo mogli svjedočiti kako je MUP na nekoliko dana bio otvorio javnosti, samo radi pokazivanja, dokumente iz 1948., iz vremena sukoba sa Informbiroom, ali je nakon izbora ponovo sve vraćeno u arhivu obavještajne zajednice, bez mogućnosti da je naučnici koriste. Mislim da bi sve te dokumente trebalo iz arhive MUP predati u Arhiv Bosne i Hercegovine. Međutim, tu dolazimo do drugog pitanja: koliko je naš Arhiv u stanju brinuti o svim tim dokumentima, s obzirom na nepostojanje normalnih uvjeta za rad ljudi u Arhivu. Ako znamo da Arhiv BiH nema posebnu zgradu, da tamo nema dovoljno zaposlenih ljudi, da je početkom 2014. dio Arhiva gorio i tako dalje, onda se postavlja pitanje da li je za tu građu sigurnije da još neko vrijeme bude u arhivu obavještajne zajednice. Mada postoji uvjerenje da i građa u arhivu obavještajne zajednice nije posve sigurna, zbog načina na koji uopće funkcioniraju institucije u Bosni i Hercegovini", objašnjava Kamberović.

Arhivska građa Arhiva Bosne i Hercegovine je od njegovog nastanka pa do danas smještena u depoima u zgradi Predsjedništva BiH. Iz ove institucije ističu da je njihova ukupna problematika, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, a naročito Odjeljenja arhivske građe, koja je zapravo osnovna organizaciona jedinica, jeste nedostatak prostorija i stručnog kadra.

"Riječ je o otprilike 12 kilometara arhivskog materijala smještenog u Arhivu Bosne i Hercegovine. Kako trenutno nije moguće osigurati posebnu arhivsku zgradu, potrebno je u postojećim prostorijama tj. depoima u kojima se čuva arhivska građa stvoriti adekvatne uslove za pohranu arhivske građe a koji se odnose na temperaturu, vlažnost vazduha, svjetlost, mikroklimu, kao i zaštitu od elementarnih nepogoda, te oštećenja izazvanih ljudskim faktorom. Naša institucija svaki dan radi na poboljšanju tih uslova", kažu su u Arhivu BiH.

Ističu da je TIKA 2014. godine renovirala jedan depo Arhiva, a riječ je o 150 kvadratnih metara u kojem su urađeni veliki građevinski radovi, te je sam depo prilagođen najvišim svjetskim arhivskim standardima. Trenutno se radi na renoviranju još tri prostorije koje će također biti uslovne za pohranu arhivske građe i, kako kažu, sigurno se na tome neće stati. Napominju da se Arhiv Bosne i Hercegovine može i mora brinuti o svim dokumentima koje čuva.

Kada je riječ o građi iz vremena socijalističke Jugoslavije, ističu da je Arhiv Saveza komunista predat u Arhiv Bosne i Hercegovine.

"Naravno da Arhiv Bosne i Hercegovine posjeduje i tu građu, preuzetu odmah po prestanku rada Saveza Komunista. Ta građa je, kao i većina naše građe uredno arhivski obrađena i pohranjena u jednom od naših depoa, te dostupna našim istraživačima", kažu u Arhivu BiH.

Arhivi Saveza komunista dostupni javnosti



Profesor Kamberović također ističe da su arhivi Saveza komunista dostupni javnosti i da ih je u značajnoj mjeri istraživao.

"Čak mislim da je Arhiv Bosne i Hercegovine bio puno otvoreniji kada je u pitanju pristup građi Saveza komunista od arhiva u susjednih zemljama. Za razliku od Ljubljane i Zagreba, u Beogradu i Sarajevu ja nisam imao nikakvih problema u vezi s tim. Sada su u Hrvatskoj donijeli novi zakon prema kojem je sva građa dostupna istraživačima, i to je dobro. Kod nas je problem što se ta građa ne nalazi 'na dohvat ruke' i što nije arhivistički obrađena. Zbog problema koje Arhiv BiH ima sa smještajem, građa Saveza komunista je odvojena u posebnu zgradu i morate naći priliku kada je neko iz Arhiva BiH slobodan da vas može odvesti do tih depoa, pokazati i biti s vama dok to pregledate. Zaposlenici su korektni, ali uvjeti u kojem rade jednostavno ne dopuštaju da se ta građa više koristi", ističe Kamberović.

Osim toga, kako dalje govori, postoji niz manjih arhiva u kojima se čuva građa nižih organizacionih struktura Saveza komunista. U Tuzli, Banjoj Luci, Mostaru i drugim regionalnim centrima čuva se građa Saveza komunista iz tih regija.

"Ja nisam imao nikada nikakvih problema da koristim tu građu. Jedino sam prije nekoliko godina dobio negativan odgovor iz Banje Luke, kada sam želio pregledati građu Okružnog suda u Banjoj Luci. Obrazloženje je bilo da građa nije arhivistička sređena i da zbog toga nije dostupna istraživačima. To je razumno objašnjenje, ali to pokazuje da baš zbog toga država mora naći načina da se u arhivima angažira više ljudi na sređivanja i arhivističkoj obradi građe, odnosno izrade invetara, kako bi se ta građa što više koristila. Neobrađena građa se nigdje na svijetu ne može koristiti. Ali, vjerujem da je građa prolazila kroz određena filtriranja i u vremenu socijalizma, da puno toga nije sačuvano, kao što i puno toga nije zapisano", objašnjava Kamberović.

On ističe i da su mnoge privatne arhive već predate u Arhiv BiH. Navodi da se u Sarajevu nalaze ostavštine Branka Mikulića, Avde Hume, Rate Dugonjića, Raifa Dizdarevića, a napominje da se ostavština Cvijetina Mijatovića, Nikole Stojanovića i mnogih drugih također nalazi u arhivima i dostupna je istraživačima.

"No, čini se da ove koji duže galame oko tih arhiva najviše zanima to da li u tim arhivama podatke o tome kako je UDBA likvidirala emigrante po Evrope. Pa, i dan danas i američke i izraelske i mnoge druge tajne službe likvidiraju svoje protivnike svugdje po svijetu, a ne samo na vlastitom teritoriju. Nama arhivi trebaju zbog znatno drugačijih razloga – da možemo razumjeti društvene promjene kroz koje smo u historiji prolazili, a ne trebaju nam služiti za obračun sa suvremenim političkim protivnicima", kaže za kraj profesor Kamberović.

Najnovije
Najčitanije
Preporuke
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: