BiH
21

O njima koje čekaju: Bolne godine bez najmilijih

Piše: E. Gorinjac
Suada Omerović (Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba) (Foto: F. K./Klix.ba)
Suada Omerović (Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba) (Foto: F. K./Klix.ba)
Gotovo dvije decenije nakon genocida u Srebrenici priča o tom zločinu je ponajviše priča o ženi. Onoj koja je čekala da suprug, otac, brat dođu s posla, onoj koja je čekala da joj jave je li preživio ili nije, onoj koja čeka da pronađu njegove kosti, koja čeka pravdu... Predugo, bolno čekanje.

Nura Jahić i Suada Omerović u polju bijelih nišana, u Potočarima, klanjale su namaz. U mislima, a potom u razgovoru su oni koji nikada više neće doći, neće doći na iftar koji danas spremaju, neće doći za bajrame.

Ovog 11. jula njih dvije neće pokopati nikoga od bližnjih. Suada je na vječni počinak ispratila dva brata i supruga. Ona čeka pravdu. Nura svog supruga još uvijek ne može zakopati.

"Kosti moga supruga su pronašli prije četiri godine, ali ne kompletan skelet. Djever i sin su išli u Tuzlu da vide, ali meni nisu dozvolili. Kažu mi da nemam šta ni vidjeti. Rekli su nam da se može obaviti ukop i dženaza, pa će naknadno zakopati ostatak kostiju, ako ih nađu, ali kćerka ne pristaje na to. Ona želi da skelet bude kompletan. Ne znam hoćemo li to ikada dočekati", kaže Jahić.

Suprug Hasib je nju i djecu početkom rata poslao u inozemstvo, a on je ostao u rodnom selu Blječeva kod Bratunca. Komunicirali su putem radio veze i pisama koje su slali preko Crvenog križa, a onda je došao dan kada su pisma ostala bez odgovora, kada glasa sa druge strane radio veze više nije bilo. Hasiba su ubili.

Nura Jahić (Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba)
Nura Jahić (Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba)

"Ovo je bilo polje kad smo otišli, pogledajte na šta smo se vratili. Ovo je tuga do neba", govori Nura pokazujući rukom na nišane.

Omerović je sve vrijeme bila u Srebrenici. Preživjela je, ali njena dva brata i suprug nisu. Bila je i u zloglasnoj Tvornici akumulatora te kobne 1995. godine, gdje se tokom agresije na BiH nalazila baza holandskog bataljona.

"Tu su nas doveli, razdvojili su muškarce, žene i djecu, ali su četnici kasnije ulazili, bilo je svega. Jedna slika mi je ostala urezana u sjećanje. Ušle su medicinarke u jednom momentu i pričale su nešto o Srebrenici, a potom je jedna rekla: 'Daj Bože da iko živ izađe'. Sve do tada sam mislila da se neće dogoditi to što se dogodilo", kaže Suada.

Njen suprug Ahmo je imao 28 godina kada je ubijen, jedan brat je rođen 1963. godine, drugi 1972. Sva trojica su ukopani u Potočarima.

"Meni njih niko ne može vratiti, ali može cijeli svijet govoriti istinu. Postoji riječ koja opisuje ono što se ovdje desilo, a to je genocid. Ovi nišani to svjedoče. Postoje zločinci i svi oni moraju biti kažnjeni", dodaje Suada, a potom odsutno gleda negdje u daljinu, negdje tamo gdje je svoje najmilije posljednji put vidjela.

I ponovo čeka. Pravdu.