Novinarka Snežana Čongradin: Na huškanju i zločincima najveće su nam pare maznuli

Lider Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj, omiljeni opozicionar Aleksandra Vučića, zbog prijetnji smrću i uvreda upućenih novinarki Snežani Čongradin naišao je na brojne osude javnosti u Srbiji, ali ne i predstavnika vlasti. Prešutna podrška Šešelju okvalifikovana kao još jedan u nizu dokaza o simbiozi vlasti i poželjne – radikalne opozicije.

Snežana Čongradin se, s druge strane, svojim pisanjem hrabro suprotstavlja i jednima i drugima, podastirući istinu o dešavanjima iz devedesetih čije se posljedice, uostalom, i danas osjećaju. U intervjuu za Klix.ba govori o Vojislavu Šešelju kao "bitnoj političkoj činjenici", manipulisanju napaćenim i gladnim ljudima, političkoj klimi u Srbiji, Srebrenici i drugim temama.

Kako to da politička sitnež sa zločinačkom pozadinom, kakva je Vojislav Šešelj, dvije-tri decenije nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije još uvijek predstavlja bitnu političku činjenicu u Srbiji - prkoseći pritom napaćenom i gladnom narodu?

Napaćenim i gladnim najlakše je manipulisati. Ali, reklo bi se i najteže jer je, ipak, sa stanovišta i najmanje ljudskosti, riječ o manipulaciji najugroženijima i najosjetljivijima, pa je takva manipulacija posebno ružna i izrazito odvratna. Međutim, ovdje i govorimo o manipulatorima koji su zločinci, i to oni najgori – ratni zločinci. Koji su stekli sve društvene privilegije i došli u priliku da budu manipulatori nad običnim ljudima putem ratnog profiterstva. Nerealno je i, reklo bi se, čak neljudski očekivati od običnih ljudi čija je ekonomska situacija na evropskom dnu, čije su obrazovanje i kultura odavno, već tri decenije unazad, zaokupljeni i strogo dirigovani upravo tim ratnozločinačkim, nacionalističkim određenjem, da se sami izbore sa medijskim i svakim drugim načinom manipulacije, razumiju je i nešto preduzmu o tom pitanju. Zato je odgovornost pojedinaca koji imaju privilegije da uvide manipulaciju velika.

Gdje uopšte vodi politička klima u Srbiji sazdana na temeljima Šešeljevog i inih umova? Nije li prijetnja gusjeničarem prizivanje devedesetih?

Situacija u kojoj se, sa aspekta bezbjednosti, nalaze aktivisti organizacija poput Žena u crnom, Inicijative mladih za ljudska prava, Fonda za humanitarno pravo… je mnogo gora, konstantna i po intenzitetu, sigurno mnogo drastičnija od ove u kojoj sam se, recimo, našla ja, nakon prozivki sa skupštinske govornice. Dakle, prijetnje smrću, fizički napadi, ugrožavanje imovine od strane nacionalističkih grupa kojima, izvjesno je upravlja srce tog ratnozločinačkog i profiterskog aparata, u Srbiji su konstanta. Upravljanje sile prema sopstvenim građanima, nakon što je, srećom, krajem devedesetih ta sila pobijeđena i zaustavljena prema građanima iz susjednih država, jedino je što se moglo očekivati. Ovo su, u tom smislu, devedesete u Srbiji. Ponovit ću, srećom, samo u Srbiji, ne i na prostorima gdje su se tada vodili ratovi.