Uvijek je iznova fascinantno kako svaki plan ili teorija padnu u vodu pred naletom čiste, nepatvorene prakse. Tako je bilo i u srijedu, 9. septembra, što je bio dan kad je jedna velika reprezentacija mogla nastati, ili nestati. Ovaj remi je možda i najvažniji rezultat naše reprezentacije u povijesti, jer dolazi u trenutku u kojem je ova zemlja očajna, u kojoj se raspadaju svi nivoi vlasti i u kojem će te iste vlasti popljačkati još ono što je ostalo, po cijenu da ih se kukom i motikom zbaci s trona, ako ovaj narod (ovi narodi) ikada dođu pameti.
Remi Ćirinih lavova i put u baraž i na Svjetsko prvenstvo je simbolički važan, jer vraća nadu da se, bez obzira na sve, nešto može napraviti, pa makar i u precijenjenoj stvari kakav je današnji fudbal. U ljude je ušla letargija, bezvoljnost, biti Bosanac i Hercegovac u ovom trenutku znači imati neku prosječnu plaću od 600 KM i životne troškove od hiljadu, biti zabrinut za egzistenciju, i namrgođenim vjeđama, a da komšije baš i ne vide, puniti korpu jeftinijim proizvodima, zavisno od broja članova obitelji. Ćirini izabranici, naprosto, nisu mogli izgubiti tu "iz nule u nulu", jer da bi bio veliki, mora te pogledati i sreća, odnosno bog, kako vam drago.
Travnički šmeker i Turci izjelice
Turci su, na papiru, ipak malo jači (papir ne trči, naravno, ali cijena ekipe im je dva puta veća od naše). Od dva podjednako dobra selektora na klupama, unekoliko sličnih karaktera, Ćiro je, ipak, veći šmeker. Fatih Terim je ona vrsta lika prema kojem su emocije, blago rečeno, uvijek podijeljene. Valja prvo reći da je veliki trener, s karijerom vrijednom poštovanja. Vodio je Galatasaraj, Fiorentinu, Milan, reprezentaciju Turske u dva navrata i uvijek ostavljao pečat, njegove su ekipe igrale moderno i brzo.
S druge je, pak, strane neviđen đilkoš: u raskopčanoj bijeloj košulji, strastveni kockar, čak i na terenu okružen tjelohraniteljima u bijegu od paparazza, politički velikoturski nacionalist, on je inačica balkanskog nogometnog Berlusconija, kojeg je uspio išarmirati. U ovim kvalifikacijama doveden pred zid ispadanja pokušao se "izvaditi" i sklopiti tim - kombinaciju domaćih zvijezda, u prvom redu Arde Turana i Šenturka, i onih koji igraju vani gdje su perjanice Altintop i Tundžaj. Što se ovog posljednjeg tiče, to je velemajstor kakvog bi poželjela svaka ekipa, jedan od najstandardnijih igrača u Premiershipu, dečko s vatrom u nogama, kojeg bi poželio svaki trener. Tu su bili i Nihat Kahveci i Emre Belezolu, koji su nakon uspješnih epizoda u ligama petice došli završiti karijeru u domovini, što je sasvim pristojan broj zaloga da će se koža prodati najskuplje moguće. Tako je i bilo, odnosno moglo biti.
Ćiro Blažević nije ništa manji (ako nije veći) Balkanac od Terima. Veliki trener, showman i šarmer s karijerom u kojoj 3. mjesto s Hrvatskom u Francuskoj sija i danas punim sjajem. U prošloj inkarnaciji, sjetimo se, i Ćiro je bio nacionalist, ali zagrizao je za "svoju" Bosnu i odlučio ispuniti san većine onih koji se osjećaju Bosancima i Hercegovcima, uključujući i samog sebe. Da ode u Južnu Afriku, "makar me otamo, sine, donijeli u kovčegu".
Povratak u realnost
Kad je Emre u četvrtoj minuti zabio za 0-1, ponovo se odvrtio film svih frustracija i poraza. A onda je Sejad Salihović "bljesnuo" možda i najljepšim golom kvalifikacija. Portugalac Benquerenca je minut nakon toga isključio Terima, i već se tada moglo naslutiti da brod bez kormilara ne može stići pre(daleko). No, za taj bod, za tu nulu koju valja ovjeriti pobjedom u Estoniji, valjalo je čekati da prođe još čitava vječnost, da kroz glavu prođu sve one mučne, gubitničke situacije, kojih u posljednjih petnaestak godina gledanja reprezentacije BiH – nije bilo malo. I stoga je ova "nula", zapravo, više od nule, mogući kanal da se, barem na trenutak, zaboravi na sve. I na iritantno prepotentne hrvatske medije (izuzimajući gospodu Čuturu i Židaka koji je prije pola godine u Jutarnjem listu napisao da se ne treba zanositi jer je Ćiro bliži Mundijalu nego Bilić) koji svoju, objektivno osrednju generaciju, proglašavaju favoritima kad i gdje god stignu, a stvari na terenu baš i ne stoje tako. I na to da RTS postavi video bimove u svim većim gradovima u Srbiji, a specijalno javljanje uživo stiže iz Banje Luke, sa sve Dodikom u svečanoj loži i sudijom koji pokrade Francusku, i na onaj kriminalizirani Savez i one korumpirane nehljebe i neznalice utjelotvorene u generalnom sekretaru i sve ono što nam se zadnjih petnaest godina okačilo oko vrata prijeteći da nas potopi.
Jer, za koga je sinoć igrala reprezentacija BiH? Za koga su otvorili vrata baraža, koji će kako sada stvari stoje, biti jači od pojedinih grupa na Mundijalu? U igri su Francuska, Rusija, Irska, Portugal, Češka, Grčka, Švedska, manje ili veće sile. Od stotina utakmica koje sam gledao, ona u srijedu je bila ona na kojoj sam najviše strepio. Možda zbog toga što bi ne dohvatiti barem baraž, ne produžiti nadu, značilo da onaj majstor koji nas je dočekao u Zenici, koji to što godinama nema posla kompenzira tako što ilegalno naplati parking parking pred svojom kućom nedaleko od stadiona da pričuva auto, bez Ćire i njegovih lavova ne bi imao ni to. Jer, bez obzira na analize, projekte i saopštenja, oko polovine gradskog stanovništva u Bosni i Hercegovini živi upravo tako, na rubu ilegalne crkavice i legalne pljačke koju provodi državna vlast. Jer, bez obzira na sve, još uvijek postoji svijet u kojem je moguće da navijač, okićen svim mogućim rekvizitima, u jeku utakmice, bodreći svog golmana, mrtav – hladan, uz spominjanje i pogrdnih riječi izusti:
"Nemanja sine, udri Turčina."
I zbog takvih stvari, vrijedilo je biti u Zenici, i strepiti i gristi se i sekirati nad svakom sekundom. Jer, taj svijet, bez obzira šta neko mislio jeste sol ove zemlje, ono što joj daje ukus u više nego bljutavoj svakodnevici.
Srbijanski košarkaš laktom udario Musu, bh. igrač pao na parket i odmah se uhvatio za grlo
