Neispričana priča heroina Armije RBiH: Njihova ljubav prema domovini je nadjačala strah, traže zakonsko priznanje

Kada je bilo najteže, one su odlučile ostati i stati na "prvu liniju odbrane" uprkos mladosti i tek osnovanim porodicama i stati rame uz rame sa ostalim pripadnicima vojske. Već pet godina se okupljaju, obilježavaju bitne datume i traže samo prepoznavanje njih kao žena dobrovoljaca na federalnom nivou.

Sve su one pripadale Prvom korpusu Armije RBiH, a članice udruženja su s područja Kantona Sarajevo ili zone odgovornosti ovog korpusa.

Suada Džino je predsjednica ovog udruženja i penzionisani major Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i kaže kako su članice nezaobilazne na svim godišnjicama i obilježavanjima. Iako imaju problem sa (ne)finansiranjem, to ih nije spriječilo u radu pa su same izradile svoje zaštitne znakove - šal sa zlatnim ljiljanom.

"Nekako je ta bijela boja simbol iskrenosti, čistoće, svega pozitivnog. Mi smo zato odredile da to bude naš simbol", kaže Džino.

Vrijeme kada je patriotizam nadjačao strah

Na naše pitanje zašto su se odlučile pridružiti Armiji RBiH u vrijeme kada je zaista bilo najteže - imaju pravi odgovor.

"Mi smo prve radosti mladosti i obrazovanja postigle u onom bivšem sistemu. Ali, bile smo jako svjesne tog odnosa prema domovini, tada RBiH, porodici, mjesnoj zajednici, gradu", navela je ona.

Ističu da im je zajednički bio osjećaj nemoći i nemogućnosti da ostanu mirne i imune na brutalna ubistva koja su se dešavala, a onda je prevladao patriotizam, ljubav prema porodici, prema “svome” te nisu mogle ostati po strani.

Vahida Omerhodžić je radila u ratnoj bolnici Goražde kao medicinska sestra. Prisjeća se da su jednog dana dovukli ranjenika, visokog skoro dva metra sa gustom kosom u kojoj je imao "moždanu masu". Međutim, ranu nisu mogli pronaći iako je po njemu bilo i krvi i kostiju.

"Masa sa lobanje njegovog jarana je prebačena njemu na glavu. On kako je to pipnuo, mislio je da treba da umre", prisjetila se ona.

Ševala Tokača je pristupila Armiji RBiH početkom jula 1992. godine i, između ostalog, davala je potvrde o ranjavanju za više svrha. Tako je takvu potvrdu izdala čovjeku koji se zvao Ibrahim te je došlo do susreta koji će dugo pamtiti, a posebno kada je saznala njegovu prošlost.

Isti čovjek se vratio nekoliko sati kasnije, ali sa bombom. Ispostavilo se da mu je trebala potvrda uz posebnu naznaku da je ranjen u sklopu izvođenja ratnih dejstava, ali to nije rekao.

"Njih je sedam izletjelo, a ja nemam kuda pobjeći...", sjeća se ona.

Ističe da je kasnije saznala da je on pobjegao iz zatvora u Foči gdje je bio zatvorenik zbog ubistva.

Elmedina Bećirspahić je muža upoznala upravo na liniji i na datum svog rođendana, a zabavljali su se samo tri mjeseca kada su odlučili da će se vjenčati. Ipak, u ratnom okruženju to nije tako lako pa su uspjeli reći "sudbonosno da" tek iz četvrtog puta.

"Zakažemo vjenčanje, granatiranje, prva linija, nema šanse… Drugi put se isto to desi. Zakažemo treći put, on mora hitno na Treskavicu. Uspjeli smo se vjenčati tek četvrti put", ispričala nam je ona.

Volonterski rad i želja da budu priznate

Čitav njihov rad je zasnovan na volonterskom radu te se finansiraju iz projekata. Ipak, imaju i druge želje – a to je prenijeti na mlađe generacije kulturu sjećanja.

"Želimo da mladi znaju kroz šta smo prošli, da znaju da smo živjele možda i u većem blagostanju nego danas i kad smo se najmanje nadale - nama se desio rat", rekla je Džino.

Ipak, najbitnije im je da su tu jedna za drugu kao podrška nakon svega što su prošle, a to nije malo. Zato rade projekat "Vježbom protiv stresa" u općini Novo Sarajevo, čiju podršku imaju. Tu su njihovi pohodi širom zemlje, poput onoga kada su posjetile Srebrenicu i poklonile se srebreničkim šehidima, zatim "Bužimski dani i odbrana viteškog grada Bužima"…

Sve su one ranije bile članice različitih udruženja, ali su u njima bile manjina jer nisu bile vojni obaveznici, već dobrovoljke. Žele da budu prepoznate na federalnom nivou.

"Ne tražimo da nas kuju u zvijezde i daju priznanja, već minimum - bila bi dovoljna riječ 'hvala vam, svaka čast'. A ono što tražimo - to je da se institucionalno riješi pitanje statusa žene dobrovoljca i da se u zakon uvede odredba o ženi kao dobrovoljcu, kao i da se odredi dan žene - pripadnice Armije Republike Bosne i Hercegovine na nivou Federacije BiH", pojašnjava Džino.

Zinaida Kurtćehajić kaže da je ovo bio najplemenitiji dio njenog života.

"Nikad mi nije palo na pamet da napustim zemlju. Djecu sam možda 'otrovala' tom ljubavlju prema domovini, ali je ja beskrajno volim i opet bismo dale svoj doprinos. Imamo iskustvo, znanje, energiju. Nažalost, društvo nas je zapostavilo. Mi smo bile pravi dobrovoljci, bez mobilizacije, same smo se javile", zaključuje ona ovu priču.