"Narod se ujedinio dok su padale bombe": Iranac koji je godinama živio u BiH govori o napadu Izraela

U razgovoru za naš portal govorio je o prvoj noći napada, osjećaju zajedništva među građanima, ulozi običnih ljudi u odbrani zemlje, ali i tome kako se Iran nosi s vanjskim pritiscima i prijetnjama. Posebno se osvrnuo na snagu naroda koji, bez obzira na političke razlike, ostaje ujedinjen u ključnim trenucima.

Kako je izgledala prva noć bombardovanja u vašem dijelu Teherana – jeste li osjetili strah ili vas je nešto posebno ohrabrilo?

Pa, prirodno je da u gradu poput Teherana sa više od 12 miliona stanovnika, kada se čuju zvukovi velikih i nepoznatih eksplozija, prva reakcija bude strah i opšta panika. Međutim, budući da smo u Iranu svjesni dugogodišnjeg neprijateljstva cionista, odmah smo shvatili da je riječ o napadu cionista na našu zemlju. Istina je da u svakoj zemlji postoje unutrašnji sukobi, ali historija Irana pokazuje da kada je riječ o domovini i teritoriji, svi se ujedine i zajednički se suprotstave agresiji.

Primjer tog jedinstva vidljiv je tokom 1980-ih godina kada je režim Sadama Huseina napao Iran – uprkos unutrašnjim podjelama i čak sukobima između različitih frakcija, narod se ujedinio i nije prepustio ni pedlju zemlje neprijatelju, te je na kraju neprijatelj poražen i izbačen iz Irana.

Koliko vam je značila podrška komšija, prijatelja i porodice tokom najtežih trenutaka? Da li se osjetila jača povezanost među ljudima?

Bez pretjerivanja mogu reći da je iranski narod izuzetan i težak za razumijevanje. Zbog toga neprijatelji Irana, među kojima su i najmoćnije zemlje svijeta, još uvijek nisu postigli svoje ciljeve protiv moje zemlje. Prije napada, ako bi neko promatrao ljude izvana, zbog ekonomskih problema, društvenih nedostataka i kulturnih izazova koje su stvorile kolonijalne sile (a na čijem je čelu SAD, kojom sada upravlja budala poput Trumpa – što je sramota za američki narod), pomislio bi da se ovaj narod ne sažaljeva ni nad samim sobom. Međutim, čim je napad započeo, već u prva dva dana, moglo se vidjeti kako ljudi u redovima za benzinske pumpe dijele sokove i slatkiše. Mnogi smještaji i hoteli izvan Teherana ponudili su besplatno utočište ljudima koji bježe iz grada, javni prevoz u Teheranu postao je besplatan, a najvažnije – ljudi su saradivali sa snagama bezbjednosti i pomogli u hapšenju desetaka sionističkih špijuna širom Irana.

Cionistički neprijatelj je očekivao da će, nakon prvih napada i ubistva vojnih lidera, nezadovoljni građani izaći na ulice i srušiti Islamsku Republiku. Međutim, kada su vidjeli jedinstvo naroda u odbrani zemlje i podršci sistemu, toliko su se razbjesnili da su u sljedećim napadima ciljali žene i djecu. Nažalost, korumpirani međunarodni sistem i UN, koji su pod kontrolom cionista, nisu reagovali na ove zločine.

Da li smatrate da je narod Irana pokazao veliku snagu i dostojanstvo tokom ovih teških dana? Na koji način?

Iranci tokom historije nikada nisu napali tuđu zemlju i neće to ni učiniti. Ali pokazali su da će se, ako budu napadnuti, braniti do posljednjeg daha. Ovaj put je cijeli svijet, uključujući korumpirane lidere (SAD, Francuska, Njemačka, Britanija) i male kolonizirane zemlje koje se kriju iza njih, vidio da Iran ne treba provocirati. Snažni raketni napadi Irana i uništenje "Gvozdene kupole" (koja je zapravo bila od papira) cionista pokazali su čvrst odgovor ne samo vlade, već i cijelog naroda.

Koliko vam znači činjenica da ste izdržali napad kao narod, da niste pali u paniku – i da ste, uprkos svemu, ostali sabrani?

Tokom napada, žene i djeca su se bojali, pa su mnoge porodice napustile Teheran i otišle u okolna naselja kako bi izbjegle cionističke zračne napade. Muškarci su uglavnom ostali u gradu kako bi čuvali kuće i grad, a upravo su oni pomogli u identifikaciji i hapšenju špijuna.

Mogu reći da su Iranci navikli na rat i opasne situacije, što naravno nije dobro. Ali kada neprijatelji i njihove marionete stalno kuju zavere, moraš uvijek biti spreman.

Porodice koje su napustile Teheran ponašale su se kao da su na izletu– nisu bile zabrinute, uživale su u prirodi i pripremale roštilj. Unutar grada, iako je bio poluprazan, normalan život se nastavio. Državne ustanove radile su sa 50 posto kapaciteta, a privatni sektor je bio aktivan. Jedino su ruševine od cionističkih napada pojačavale bijes naroda.

Neprijatelj je mislio da će, ubivši vojne komandante, oslabiti iranske oružane snage i dovesti do kolapsa Islamske Republike. Ali zahvaljujući Bogu, neprijatelji su toliko glupi da ne shvataju da ubistvo par komandanata nije kraj igre – kod Irana, to je bio početak. Nakon samo 12 sati, novi motivisani komandanti su preuzeli dužnost, a igra se nastavila po iranskim pravilima – sve dok cionisti nisu bili na rubu uništenja i zatražili pomoć od SAD-a. To je bio vrh poniženja za one koji su mislili da će srušiti Islamsku Republiku za 3-4 dana.

Da li sada više nego ikad osjećate da ljudi u Iranu, bez obzira na politička opredjeljenja, mogu stajati jedni uz druge u ključnim trenucima?

Oduvijek je bilo tako. Na primjer, na godišnjicu Islamske revolucije nije dolazilo toliko ljudi – možda zbog rutine ili nezadovoljstva zbog unutrašnjih problema. Korupcija postoji svugdje, pa tako i u Iranu. Ali kada je riječ o domovini, časti i vjeri, ti problemi postaju sporedni. Tokom izraelske agresije, sve političke frakcije – bilo konzervativne, reformističke, desne ili lijeve – ujedinile su se u zahtijevanju odlučnog odgovora. I odgovor je bio toliko snažan da je šokirao cijeli svijet.

Šta biste poručili drugim narodima, pa i onima u BiH – o onome kroz šta ste prošli i o snazi naroda da ostane dostojanstven čak i pod bombama?

Bio sam svjedok događaja u Bosni i Hercegovini od početka agresije do danas. Vidio sam jedinstvo Bošnjaka, ali i pojedinih Srba i Hrvata koji su se zajedno borili protiv okupatora. Oni su se borili sa onim što su imali – neki sa puškama, drugi sa drvenim palicama i noževima – da bi odbranili svoju slobodu. Takvu hrabrost teško da bi ijedna velika sila pokazala.

Međutim, poručujem narodu Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjacima: vi ste uvijek bili i bit ćete meta agresije, koja ne mora biti samo vojna. Pogledajte šta se dogodilo nakon rata – vaša zemlja je zarobljena, a mnoge zemlje bivše Jugoslavije postale su žrtve Evrope. Jedino jedinstvo može spasiti Bosnu iz ove situacije. Nakon rata, vrijednosti koje su spasile ovu zemlju potisnute su na marginu, a zamijenile su ih površne, materijalističke ideje. Veliki ljudi poput Hasana Čengića, arhitekta odbrane Bosne, zaboravljeni su ili čak optuživani, dok su njihovo mjesto zauzeli politički marionete u službi Zapada.

Jedino vraćanje vjeri, kulturi i nacionalnim vrijednostima može spasiti Bosnu. Ali njen narod mora shvatiti da se borba za opstanak i dostojanstvo nikada ne završava – inače će Bosna biti predana neprijateljima i nestati u talasu asimilacije. Put slobode je težak, ali ispunjavajuć.