Najveću bitku SDS ne vodi protiv SNSD-a, nego unutar vlastitih redova: Hoćete li sujete "pojesti" stranku?

Odluke donesene na posljednjim sjednicama Predsjedništva i Glavnog odbora SDS-a nisu riješile krizu, već su je učinile vidljivom cijeloj javnosti.

Glavni odbor SDS-a odbacio je prijedlog o spajanju sa Pokretom Sigurna Srpska (PSS) Draška Stanivukovića i potvrdio kandidaturu Branka Blanuše za predsjednika Republike Srpske. Međutim, sama činjenica da je vrh stranke ozbiljno razmatrao mogućnost fuzije i kandidaturu političara koji nije član SDS-a pokazuje koliko su duboke dileme unutar stranke.

Posljednji događaji otkrili su postojanje dvije političke struje unutar Srpske demokratske stranke (SDS).

Prvu čine oni koji smatraju da SDS više nema dovoljno političke snage da samostalno predvodi opoziciju i da je neophodno okupljanje oko politički najpopularnijeg opozicionog lidera Draška Stanivukovića. Upravo je zato Predsjedništvo SDS-a bilo spremno razmatrati model prema kojem bi došlo do objedinjavanja SDS-a i PSS-a, uz Stanivukovićevu kandidaturu za predsjednika Republike Srpske.

Drugu struju predstavljaju članovi koji smatraju da bi takav potez značio političku kapitulaciju SDS-a i gubitak identiteta stranke koja postoji više od tri decenije. Njihov stav je na kraju prevagnuo u Glavnom odboru, gdje je većinom glasova odlučeno da Branko Blanuša ostane kandidat SDS-a za predsjednika Republike Srpske.

Međutim, rezultat glasanja pokazuje da nije riječ o jedinstvenoj odluci već o kompromisu između gotovo podjednako jakih frakcija.

Formalno gledano, Branko Blanuša je izašao kao pobjednik. Njegova kandidatura je potvrđena, a SDS će na izbore izaći sa vlastitim kandidatom. Politički gledano, situacija je mnogo složenija.

Mjesecima je SDS javnosti slao kontradiktorne poruke. U jednom trenutku Blanuša je predstavljen kao konačni kandidat stranke, zatim su uslijedili pregovori sa Stanivukovićem, potom razmatranje novih modela saradnje, da bi se na kraju vratilo na početnu odluku.

Takav proces ostavlja utisak političke neodlučnosti i slabi autoritet samog kandidata. Dio javnosti i opozicionih birača već postavlja pitanje da li Blanuša zaista kontroliše političke procese u stranci ili je postao figura oko koje različite interesne grupe pokušavaju ostvariti vlastite ciljeve.

Paradoksalno, iako nije dobio ono što je tražio, Draško Stanivuković iz cijelog procesa izlazi politički jači.

Sama činjenica da je SDS sedmicama raspravljao o mogućnosti da upravo on bude zajednički kandidat opozicije za predsjednika Republike Srpske pokazuje koliko je njegova politička težina porasla. Čak i nakon odbijanja fuzije, SDS je ostavio otvorena vrata saradnji nudeći PSS-u kandidaturu za Predsjedništvo BiH i mjesto budućeg premijera Republike Srpske u slučaju izborne pobjede opozicije.

Drugim riječima, SDS je odbio da se politički utopi u Stanivukovićev pokret, ali je istovremeno priznao da bez njega teško može računati na ozbiljan izborni rezultat.

Dugogodišnji problem SDS-a nije nedostatak kandidata, nego nedostatak jasne političke strategije.

Dok SNSD već godinama nastupa sa prepoznatljivom hijerarhijom i disciplinom, opozicioni blok u Republici Srpskoj djeluje fragmentirano. SDS, PDP, PSS i Lista Za pravdu i red često više energije troše na međusobne pregovore i nadmetanja nego na artikulisanje zajedničke alternative vlasti.

Posljednja dešavanja dodatno su pojačala utisak da opozicija još uvijek nije sigurna ko treba da je predvodi. Upravo zbog toga dio opozicionih birača pokazuje rastući skepticizam prema sposobnosti opozicionih stranaka da nakon eventualne pobjede funkcionišu kao stabilna vlast.

SDS još uvijek posjeduje najrazvijeniju infrastrukturu među opozicionim strankama u Republici Srpskoj, značajnu lokalnu mrežu i prepoznatljivo ime. Međutim, politički kapital koji je decenijama stvaran danas je ozbiljno narušen unutrašnjim sukobima.

Ako naredni mjeseci budu obilježeni novim previranjima i javnim sukobima između struja unutar stranke, SDS rizikuje da izgubi status vodeće opozicione partije. Ukoliko uspije konsolidovati redove, potvrditi Blanušu kao neupitnog kandidata i postići funkcionalan sporazum sa ostatkom opozicije, stranka bi mogla ostati ključni faktor opozicionog bloka.

Za sada je izvjesno samo jedno - najveća politička bitka SDS-a ne vodi se protiv SNSD-a, nego unutar vlastitih redova. A istorija izbora u Republici Srpskoj pokazuje da stranke koje u kampanju ulaze podijeljene rijetko izlaze kao pobjednici.