Najstariji imam u Maglaju Atif Dedukić: Vjerske slobode treba iskoristiti i mladima biti dobar pedagog
Džamija Sukija u Maglaju stara je oko 500 godina i pored maglajske tvrđave i jake Kuršumlije jedva je primjetna. U podnožju tvrđave iznad starih krovova i kroz dim parne pekare na maglajskoj čaršiji ističe se stara munara s koje se pet puta na dan čuje poziv na namaz. Sukija je jedna od najstarijih džamija u Maglaju, ali njen imam Atif ef. Dedukić najstariji je imam na području Medžlisa Islamske zajednice Maglaj.
Dok prebire sijede na glavi, razmišljajući kako da počne razgovor, govori kako je život posvetio učenju i podučavanju drugih. Njegova supruga i on sami žive u kući koja se nalazi nekoliko stotina metara od džamije, a u iščekivanju Bajrama u kući sve blista.
Preseljenje iz rodnog Tešnja u Maglaj
Dobro je mislima zagazio Dedukić u prošlost da u razgovoru ne bi propustio neki sitan detalj počevši govoriti kako je 15. maja 1977. godine u 23. godini postao hodža.
"Došao sam iz Tešnja u džemat Bradić Medžlisa Islamske zajednice Maglaj koji je odavde udaljen desetak kilometara. Bio sam mlad, nije bilo lako, ali zahvaljujući Allahu tu sam ostao do 1984. godine kada sam prešao u džemat Jablanica gdje sam bio do 1992. godine. Otišao sam iz džemata jer je okupiran te godine i došao u džamiju Sukiju u kojoj sam ranije klanjao džume i bajram-namaze", govori Dedukić.
Više od pola radnog vijeka je imam u Sukiji džamiji, a prolazeći kroz sokak koji vodi prema džamiji pokazuje na česmu koja je, kako kaže, napravljena možda kad i džamija da bi se ljudi abdestili. Njegova džamija je, kaže, temelj duhovnosti i temelj grada. U centru Maglaja postoje još dvije džamije. Kuršumlija ima historiju, Gradska džamija modernizam, a mala Sukija džamija dušu.
"U moju džamiju dolaze i mladi i stari. Gosti koji su dolazili često bi znali reći da ova džamija ima dušu", govori Dedukić dok otključava velika džamijska vrata uz škripu koja uđe u svaki ćošak unutrašnjosti džamije, mahale, a i po ko zna koji put u njegove uši.
"Vidiš, ona je napravljena na mjestu gdje je bila čaršija, a s ovog mjesta gdje je tvrđava počeo se širiti Maglaj, pa su tek poslije napravljene i mnoge druge džamije", dodaje.
Kandilji i bajramska radost su uvijek donosili sreću
Specifični miris starog drveta, šarenilo tepiha, stare zidine i mihrab s istaknutim ajetima koji su pronađeni na zidu, osvajaju poglede. Dedukić govori kako je osvjetljenje ljepše i pali svjetlo na pet ili šest prekidača.
"Ova džamija je stara oko 500 godina, ali eto, služi još uvijek. Kupili smo i televizor za naše polaznike mektebske nastave pa nekad i neki vjerski film pogledamo, imamo i nešto modernog", kroz blagi osmijeh govori imam.
Na pitanje kakvi su ramazani i Bajrami u Maglaju, Dedukić se ponovo malo zamisli, vrati u prošlost i odgovori: "Ramazan se ne mijenja, kao ni Bajrami. Ljudi poste, ibadete i proslavljaju Bajrame bez obzira na sistem. Ja dok sam radio, taj sistem je sputavao omladinu i druge, ali bilo je ljudi koji su se suprotstavili i to su uglavnom bili stariji, dok su mlađi posmatrali sve to i bili žrtve sistema. Ramazan i Bajram su uvijek bili to što jesu, radovali su se ljudi tim blagdanima, kandiljima i okupljanju porodica. Nas ništa nije moglo odvojiti od Allaha, bili smo jaki i bilo je dosta takvih porodica u Tešnju, Maglaju i drugim mjestima na ovom području".
Danas je puno lakše, mišljenja je Dedukić, jer imaju podršku i slobodu da pozivaju na pravi put.
"Sada možemo širiti poruke i ramazana i Bajrama i preko medija, preko ljudi i institucija te lakše možemo utjecati na mlade sa minbera, minareta pa do medija i škola", dodaje Dedukić dok pogledom prebira džamijske ćoškove gledajući da li se nešto promijenilo od posljednjeg namaza.
"Ovu slobodu treba iskoristiti, jer ako je ne iskoristimo, pa i mi koji profesionalno radimo na ovom putu, imat ćemo pitanja za to", dodaje.
Pokloni za polaznike mektebske nastave obavezni
Gledajući mjesto gdje okuplja najmlađe Maglajlije na mektebskoj nastavi i objašnjavajući kako im je uvijek toplo i ugodno u džamiji, Dedukić se prisjetio i svog mualima hafiza Muharema Ljevakovića.
"Bio je to veliki pedagog. Ja sam se trudio, davao sam sve od sebe i bili smo nagrađivani. I ja danas svoje učenike najbolje nagradim, ali i drugi uvijek dobiju neke slatkiše. Rado poklonim i knjige, a za posebne rezultate bude i novčanica", govori Dedukić i dodaje: "Radio sam u teškom vremenu i vaktu, a tokom 40 godina posla kažem samo elhamdulillah jer sam djelovao na tom putu. Ja nosim lijepe uspomene za 40 godina rada i bez obzira na sve, sutra kada bi se opet rodio, bio bih ovo što danas jesam".
"Bitno je širiti svoje znanje o vjeri"
Posebno je sretan što je svojih troje djece uspio usmjeriti na pravi put. Sve troje su završili medrese, islamske nauke, a usmeni testament koji im je ostavio je da ne napuštaju vjeru i da nastavljaju širiti znanje o vjeri.
Odlazeći iz džamijskog dvorišta, Dedukić pažljivim pokretima zatvara kapiju džamijskog dvorišta i emotivno izgovara: "Drago mi je da sam u teškom vaktu i vremenu ostao na ovom putu i svih ovih godina uspio usmjeriti na pravi put i svoju djecu. Ako Bog da i oni će usmjeriti i moje unuke na pravi put".
Dok se spušta prema kući za kraj Dedukić dodaje kako ne žali ni za čim u životu te da se nada da će još neko vrijeme imati priliku veseliti mektebsku djecu poklonima, džematlije hutbama te da će se u džamiji još čuti ajeti iz njegovog srca i usta dok predvodi namaz svojim sugrađanima.
