Most na Žepi sagrađen je u 16. stoljeću i predstavlja jednu od najljepših i najelegentanijih građevina otomanske vladavine. Iako ne imponira svojom veličinom poput čuvenog mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu ili Starog mosta u Mostaru, most na Žepi predstavlja monumentalni iskaz snage i ljepote.
Zanimljivo je da danas ne stoji na mjestu na kojem je iznikao u 16. stoljeću. Naime, 1966. godine je premješten nekoliko kilometara uzvodno, jer je izgradnjom hidrocentrale Bajina Bašta i stvaranjem akumulacionog jezera bio ugrožen njegov opstanak.
Nagrižen zubom vremena, ali i nebrigom, pretrpio je znatna oštećenja pa ga je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH svrstala na Listu ugroženih spomenika.
Komisija je nakon svoje posljednje sjednice obznanila da je postigla dogovor s predstavnicima Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa RS o saradnji na projektu restauracije mosta na Žepi, koji se finansira iz sredstava Specijalnog fonda američkog ambasadora u BiH za zaštitu kulturnog naslijeđa u vrijednosti od 62.600 dolara.
Radovi na restauraciji ovog kulturno-historijskog blaga trebali bi početi na proljeće, a tokom zimskog perioda bi trebali biti realizirani svi administrativni poslovi, kao što su raspisivanje tendera za izbor izvođača radova, pripremni radovi na skelama i drugi segmenti.
Za čuveni kameni most na rijeci Žepi vežu se brojne legende. Jedna od njih navodi da je graditelj mosta bio jedan od učenika Mimara Sinana, graditelja mosta u Višegradu, koji je htio da svojim djelom nadmaši rad svog učitelja.
Druga legenda kazuje o veziru Jusufu koji je rođen u ovim krajevima i italijanskom graditelju kome je povjerena izgradnja ovog mosta.
...Tako ostade most bez imena i znaka. On je, tamo u Bosni, bleštao na suncu i sjao na mesečini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku. Malo-pomalo iščeznu posve onaj krug razrovane zemlje i razbacanih predmeta koji okružuje svaku novu gradnju; svet raznese i voda otplavi polomljeno kolje i parčad skela i preostalu građu, a kiše sapraše tragove klesarskog rada. Ali predeo nije mogao da se priljubi uz most, ni most uz predeo. Gledan sa strane njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, zalutala i uhvaćena u kršu i divljini. Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog večera kad se vraćao iz planine i, umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od dnevne žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju. (Most na Žepi, Ivo Andrić)
