Subašić je iz grada izašla u koloni autobusa u kojima su bile većinom žene i djeca. Dok su odlazili, kako je kazala, vidjela je “nekoliko vojvoda” na mjestima gdje su zaustavljani, a za jednog “koji je vodio kolonu muškaraca u blizini Kravice” ona “pretpostavlja” da bi mogao biti optuženi Radomir Vuković.
No, dodala je da “nije sigurna” jer je prošlo puno vremena.
Uz Radomira Vukovića, za kojeg Tužilaštvo tvrdi da mu je nadimak Vojvoda, istom optužnicom se tereti i Zoran Tomić Zgembo. Obojica su bivši pripadnici Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, a optuženi su da su “od 10. do 19. jula 1995. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao prisilno preseljenje oko 40.000 civila iz Srebrenice te pogubljenje više od 7.000 njih”.
Tužilaštvo ih također tereti za učešće u zarobljavanju, a potom i ubistvima više od 1.000 muškaraca u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici 13. jula 1995. godine.
Subašić je pojasnila da je 11. jula 1995. bila u Potočarima zajedno s mužem i sinom Nerminom. Obojica su nestala. Kako je rekla, tijelo njenog muža je ipak pronađeno i ekshumirano te sahranjeno, dok još traga za sinom, ali “ima neke informacije da je stradao u Kravici”.
“Ratko Mladić je došao u Potočare 12. jula 1995. godine i rekao da će naši muškarci biti odvojeni i zadržani. Molila sam ga da mi spasi sina, koji je bio bolestan. Pogledao me je i rekao nešto jednom vojniku. Pitao je gdje se nalazi moj sin, i ja sam odgovorila da je u fabrici. Poslao je vojnika Milislava Gavrića i još jednog da dovedu moga sina. Proveli su ga pored mene. Vrištala sam, plakala i onesvijestila se”, ispričala je Subašić.
Ratko Mladić je optužen pred Haškim tribunalom, ali se još nalazi u bijegu.
Protiv Milislava Gavrića Sud BiH je potvrdio optužnicu za zločin protiv čovječnosti počinjen u Srebrenici, ali on je nedostupan organima gonjenja. Pretpostavlja se da se nalazi u Srbiji.
Subašić se prisjetila da je došla sebi u bolnici u Bratuncu, gdje je ispitivana, a potom vraćena u Potočare.
“Mog Nerka su odveli. Najviše bih voljela da sam 12. jula 1995. godine umrla, ali živim kako bih došla do pravde, ne samo zbog mene nego i drugih žena”, kazala je Subašić. Dodala je da joj je muž odveden 13. jula 1995. godine, kada je ona u jednom od autobusa, koji su dan ranije pripremljeni, napustila Potočare.
“Kolona autobusa je išla prema Bratuncu, Konjević-Polju, Kasabi... Bile su i kolone ljudi koji su išli uz cestu... Vidjela sam ljude i na igralištu u Kasabi. Na jednoj livadi su bili muškarci s rukama iznad glave, goli do struka”, kazala je svjedokinja.
Po njenom iskazu, autobusi su zaustavljani gdje god su bile kolone, kao i pored “mrtvih i zaklanih tijela koja su bila u jarcima kraj ceste”.
Subašić je kazala da su “srpski vojnici” majkama tada govorili: “Vidite svoju djecu zadnji put, svi će biti pobijeni...”
Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedokinja je tvrdila da je srpska vojska u Srebrenicu ušla 10. jula 1995. godine i da nije bilo napada druge strane jer su “muslimane razoružali pripadnici Holandskog bataljona”, prenosi BIRN - Justice Report.
Nastavak suđenja zakazan je za 29. aprila.
