Onaj Lijanović je makar iskren: pri dolasku na sastanak koji je trebao odlučiti o formiranju vlasti, čovjek je onako hercegovački prostodušno, a trgovački utilitarno rekao da je sretan jer je dobio plaću. I to ne samo jednu, nego tri poslaničke otkad su završeni izbori. Tri plaće nizašta.
Pomnoži se tih pet - šest hiljada sa tri, pa puta broj poslanika, pa troškovi za putne dnevnice, pa ovo, pa ono. Nabere se, što bi se reklo. Što se Lijanovića tiče, on je materijalno obezbijeđen, tako da u toj njegovoj opservaciji sigurno ima puno šale. Ali, način na koji se ponašaju prema nama, način na koji kao odlučuju o našim sudbinama ne poduzimajući ništa je, naprosto, iritantan.
Ako su demokratija svi ti nepotrebni i beskrajni sastanci, sve te floskule o čuvanju nacionalnih interesa, sve te žvake o legitimitetu i legalitetu, sva ta lakrdija oko formiranja vlasti, čovjeku stvarno dođe da poželi da se odmah desi kakva revolucija, da se prekrate sve te muke i lažne dileme i da se nešto, konačno, desi. Narodski rečeno: ako demokratiju predstavlja Slavuj, ja sam za orla. Pa da vidimo.
Naravno da je sve to naivno: čovjek u ovim godinama stvarno ne bi trebao razmišljati u takvim kategorijama, ali za ime boga, kakav inžinjering treba da se shvati da za par mjeseci neće imati ko isplatiti te sve plaće i penzije i da će se živjeti na minimumu? Kakav smo mi to svijet? Zar smo, stvarno, ovo izabrali izlazeći na izbore i zar smo, fakat, ovo zaslužili?
Izgleda da jesmo. Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Mi, budući da je nemamo, izgleda da nismo zaslužili ništa.
Istovremeno, nastavlja se pljačkaško-klijentelistička praksa. Tenderi i poslovi se dijele kako su se dijelili, manjina se bogati, a većina grca. Počnimo ispred svog praga: ni poslanici partija za koje sam glasao nisu postupili ništa etičnije od onih protiv kojih sam (bio) sve ove godine. Niko od njih se nije odrekao poslaničkog paušala ili privilegija dok se ne formira vlast. Niko od njih nije ni pomislio da, recimo, zaustavi svoje članstvo u upravnim odborima ili komisijama, niko nije rekao – "budimo ljudi i odrecimo se primanja dok ne uradimo nešto za ovu zemlju, barem nešto od onoga što smo pred izbore obećali". Nijedan čovjek. U državi za čovjeka.
Akobogda bez krmadi
Kad čovjek vidi sliku u kojoj privremeni predsjedavajući Predstaničkog doma Parlamenta BiH Adnan Bašić kaže da se nada da će se u narednih petnaest dana stranke, akobogda, dogovoriti oko formiranja vlasti, dok se Mladen Ivanić "iza đale" cinično smješka, svjestan da od toga nema ništa, a ostali poslanici stoje nemarno postrojeni kao nižerazredna fudbalska ekipa, sjeti se Domanovićeve Stradije: "U jednoj staroj knjizi čitao sam čudnu priču, a vrag bi ga znao otkud meni ta knjiga iz nekog smešnog vremena u kome je bilo mnogo slobodoumnog zakona, a nimalo slobode, držali se govori i pisale knjige o privredi, a niko ništa nije sejao, cela zemlja pretrpana moralnim poukama, a morala nije bilo, u svakoj kući pun tavan logika, a pameti nije bilo, na svakom koraku govorilo se o štednji i blagostanju zemlje, a rasipalo se na sve strane, i svaki zelenaš i nitkov mogao je sebi kupiti za nekoliko groša titulu 'veliki narodni rodoljub'. (...) Vele da imaju mnogo ministara, koje u penziji, koje na raspoloženju, ali njih ne izvoze na stranu. Izvoze samo svinje". Tako prije više od sto godina piše veliki srpski satiričar.
Kako se kod nas u barem trećini zemlje ne gaje svinje, od tog izvoza nema ništa. Doduše, možda Lijanović nešto ozbiljnije devera s tim, ali i njemu je domaće tržište najpreče, tako da nam ostaju, uglavnom, zelenaši i nitkovi. Kad ih čovjek vidi onako opuštene, kako se zajebavaju s našim sudbinama odmah poželi da se ukaže kakav Che Guevara, da ih odmah sve rastjera.
Ali, nema toga kod nas: nas su revolucije, barem one građanske mimoilazile, u nas su se vlasti smjenjivale silom i to kao refleks onoga što se događa u velikom svijetu.
Misliti drugačije
Tako je bilo i kad se raspala Austro-Ugarska. Grupa mladih ljudi, sljedbenika globalno naprednih ideja, preko Srbije instrumentalizirana od Rusije, izvršila je teroristički akt , ubivši prijestolonasljednika i njegovu surugu. To je bio znak za početak velike klanice, Prvog svjetskog rata. Spadam u one koji bi hladno mogli lamentirati nad Carevinom koja je donijela industriju, pruge, sagradila neke od najljepših zgrada i uspjela koliko-toliko ustrojiti nešto civilne vlasti u ovoj nesretnoj zemlji, ali moram priznati da mi nije bilo nimalo mrsko kad sam čuo da se u Istočnom Sarajevu osniva "Mlada Bosna", u čijoj deklaraciji stoji "da poziva srpski narod da kroz djelovanje u naprednim, vanparlamentarnim, ljevičarskim i radničkim organizacijama pruži ruku jednako obespravljenom , poniženom, opljačkanom i osramoćenom bošnjačkom i hrvatskom narodu". I kritiziraju korumpirano i moralno izopačeno sveštenstvo.
Naravno da je prizivanje nekadašnjih koncepata i analogija uvijek negdje duboko pogrešno i kontraproduktivno: nazvati danas organizaciju "Mlada Bosna" je skoro kao da biste se u Zapadnoj Evropi nazvali Bader Meinhof ili Brigate Rosse, prvo vas niko ne bi ozbiljno shvatio, a onda bi vas podozrivo gledali (pa i nešto više) zbog nasljeđivanja terorističke idejne platforme.
Dakle, možda jeste anahrono i idejno pogrešno - ali nije loše znati da negdje blizu, postoje neki ljudi koji misle drugačije.
Pa, makar bili i u krivu: hajde da se kladimo da će ih prezreti svi, prvo fantomnski čuvari nacionalnih interesa, a onda i elitna "ljevica", koja će naći milion razloga da nastavi "kapitalizirati" svoju ekskluzivističku poziciju.
S te strane, "Mladoj Bosni", a i Bosni uopće, reklo bi se, ne piše se dobro. Ali, dobro je da je neko pomislio drugačije. Svi mi smo u ova govna, bez obzira na nejednaku težinu krivice u ratnim događajima, upali zajedno. Samo zajedno se možemo i izvući. Bez obzira koliko oni debelo opasani u bunkerima koje su sagradili na muci naroda u čije se interese kunu, žele drugačije.
Zato ovaj potez "Mlade Bosne", treba doživjeti kao jedan od rijetkih krikova. Uz svijest da ovo nije zemlja permanentne revolucije, nego konstantnog propadanja u posljednje dvije decenije.
Vlasti neće biti do aprila. A da se nikako ne formira?
Do konačne propasti, gospodo poslanici. Do nove Stradije.
A ko zna, možda se i nama posreći? Julian Assange je dobio podatke o tome koji svjetski političari imaju tajne račune u Švajcarskoj, Berlusconiju se, definitivno drma zbog orgijanja s maloljetnicama, u narednoj godini bi se moglo dogoditi da kao kule od karata padnu finansijske oligarhije koje su naši mamlazi pokušali kopirati, pa i oni završe tamo gdje im je mjesto.
U p...i m......oj.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
