Ljevica u BiH ne postoji - stranke bezidejne, zaglavljene u prošlosti i otuđene od ljudi
To se prije svega odnosi na, ne samo ideološki, već i kadrovski samoruinirani SDP, a onda i na iz njega proizašli DF, čija je politička relevantnost u potpunosti ovisna o Željku Komšiću. Bezidejni su, tromi, zaglavljeni u prošlosti, skloni nepotizmu, kompromitovani, nisu hrabri, otuđeni od građana te su se sveli na verbalizam i simbolizam.
Stranke u Republici Srpskoj koje u nazivu sadrže "socijal" su također sve to i postale su u potpunosti nacionalističke. I politički i ekonomski postale su više konzervativne od stranaka koje su nastale kao takve. Zbog toga i imaju vlast u ovom entitetu.
SDP i DF ne bave se onim čime bi se trebala baviti ljevica, osim u kratkim trenucima predizbornih kampanja. U središtu njihovog djelovanja bi trebali biti radnici, iz kojih je ljevica nastala, socijalno ugroženi i oni koji su ugroženi po bilo kojoj drugoj osnovi. U političkoj teoriji to podrazumijeva postojanje socijalne države - države s tržišnom privredom u kojoj vlast intervenira kako bi pomogla onima kojima treba pomoći, osigurala dobru zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i druga javna dobra.
Rastanak od socijalne države
Koliko je bilo socijalne države dok je SDP bio vlast i koliko se ova stranka i DF razlikuju od dugo vremena vladajuće konzervativne SDA? Socijalne države je bilo sve manje, a razlike u odnosu na SDA su neznatne. SDP je od 2010. do 2014. godine imao priliku da bude drugačije. Umjesto toga, 2014. desio mu se najveći socijalni bunt od završetka rata. Povod je bio zanemarivanje problema radnika uništenih tuzlanskih preduzeća. Bunt je kasnije politički zloupotrijebljen.
SDP-ov rastanak od socijalne države je posljedica prihvatanja ideologije trećeg puta, koju je osmislio sociolog Anthony Giddens, a koju je britanska Laburistička stranka 90-ih godina prva prihvatila. Kasnije je postala ideologija socijaldemokratskih stranaka širom svijeta. Značila je reformisanje socijaldemokratije na način da se znatno više prihvate vrijednosti i principi neoliberalnog kapitalizma.
Bez odgovora na izazove 21. stoljeća
Samo imenom ljevičarske stranke u Bosni i Hercegovini ne znaju odgovoriti na izazove 21. stoljeća, koji im zapravo nikada više nisu pogodovali. Posebno je to slučaj tokom krize izazvane pandemijom koronavirusa, kada je sve više onih koji insistiraju na osnaživanju socijalne države ili države blagostanja kao odgovora na krizu.
Nemaju jasne prijedloge kako pomoći radnicima i kako zaposliti armiju nezaposlenih, kako okončati to što se teško bolesni liječe telefonskim pozivima, kako promijeniti to što je svaki drugi 15-godišnji učenik funkcionalno nepismen, kako zaštititi manjine, kako dugoročno upravljati migrantskom krizom, kako reagovati na zaštitu okoliša, kako unaprijediti javnu infrastrukturu i usluge. Razlog za spomenuto jeste i to što su otuđeni, nisu svjesni teške svakodnevnice većine građana.
Životare na prošlosti socijalističke Jugoslavije preko koje je sve više prašine i zbog toga su sve manje bitne u vremenu u kojem sada živimo. Da nemaju hrabrosti, odnosno da kalkulišu pokazalo se na primjeru Povorke ponosa u Sarajevu - ni SDP, ni DF nisu je jasno podržali, iako se to očekuje od onih koji se deklarišu kao ljevičari. S druge strane, desne stranke su precizno poručile šta misle o povorci.
Kadrovska politika uslovljena nepotizmom i klijentelizmom
Onoga što bi trebalo biti ljevica nema, nema lidera i nikada ga nije ni imala. Zlatko Lagumdžija, bivši dugogodišnji predsjednik SDP-a, je bio isključivo stranački lider koji nije doživljavan kao lider ljevice kao političke ideje. Međutim, u ovoj stranci nisu uspjeli profilirati, stvoriti novog lidera, odnosno pojedince koji uvjerenjima i praksom stvarno jesu ljevičari te će među građanima biti prepoznati kao takvi.
DF-ova relevantnost je posljedica dominantno populističkog Komšićevog djelovanja u kojem se prevladavajuće koristi kategorijama patriotizma i nacije. Nije to strano ni SDP-u, naprotiv, a među takvima se ističe njihov državni parlamentarac Denis Bećirović. Britanski književnik Samuel Johnson je za patriotizam, omiljenu domaću zakletvu, kazao da je to posljednje utočište hulja.
Kadrovska politika ne postoji i uglavnom je uslovljena nepotizmom i klijentelizmom.
Veliko razočarenje i nezadovoljstvo građana kao velika prilika
Uopće se ne nazire ni politički subjekt koji bi bio konkurencija tradicionalnim "ljevičarskim" strankama, a što se dešava u drugim dijelovima svijeta. Jedan takav subjekt, kada bi zaista bio lijevi, mogao bi računati na glasove razočaranih građana čiji su stavovi i vrijednosti ljevičarski.
A takvih građana je sve više s obzirom na to da su razočarani i SDP-om i DF-om. Uprkos svemu, ove dvije stranke i dalje imaju priliku za "popravni ispit". Da li će je iskoristiti neće zavisiti od toga da li će imati superkarizmatičnog lidera, već da li će idejno i u praksi, bez nepotizma i ostalih nezakonitih, nemoralnih radnji, nabolje mijenjati društvo.
