Pod istim krovom
0

KOLUMNA / Laž i raja

Piše: Ahmed Burić
Zašto Emir Kusturica tuži e-novine i Petra Lukovića?

Kad god Emir Kusturica počne da se miješa u politiku, čovjeku skoro da bude žao što je ikad pogledao njegov film. Ne znam ništa o Veselinu Vukotiću, čovjeku koji je, prema tekstu zbog kojeg Kusturica tuži e- novine, ubijao ljude za tajnu policiju. Ali, tip očigledno nije bezopasan: u februaru 1990. likvidirao je u Bruxellesu Envera Hadrija, kosovskog povjesničara i borca za ljudska prava. Sedam godina kasnije u Crnoj Gori ubio je pomorskog kapetana Duška Boškovića, a izgleda i da se u međuvremenu bavio ubistvima. Volio bih da ne znam nikoga ko je ubijao za tajnu policiju jer, općenito, taj svijet smatram najmračnijim od svih balkanskih svjetova. A Balkanu mraka ne manjka.

Nisam čitao Kusturičinu knjigu - niti mislim da ću - dovoljno mi je što sam čitao fragmente u novinama u kojima autor tvrdi da je u Sarajevu bio neka vrsta disidenta, da mu se uskraćivao rad na filmu i da je bio nasuprot nekakvom komunističkom establishmentu. To je laž, kao što je i cijeli taj (polu)svijet Kusturice: mislim, ne možeš pojati s Amfilohijem, "knjigovati" s Matijom Bećkovićem, drugovati s Koštunicom, zahvaljivati se JNA na špici filma, ispijati piće sa Miloševićima, Slobom i Mirom i žaliti se kad te se smatra notornim srpskim nacionalistom. S druge strane se tužiš s Biljanom Srbljanović, pljuješ Natašu Kandić, tražiš odštetu od Andreja Nikolaidisa zato što te je nazvao Đavolovim šegrtom...

Tu ima nešto duboko prijetvorno. Lažno.

Osobno, nije me ni briga je li Kusturica bio javka i jatak nekom ubici ili nije, ali sumnjam da bi ga Peščanik (gdje je tekst izvorno objavljen, ali ne tuži on njih nego Lukovića, a vidjećemo i zašto) optužio tek onako.

Udri slabijeg

Kusturica je onaj koji zna tek onako navaliti na čovjeka. Ali, pritom uvijek ocijeni da li mu žrtva nešto može. U tom smislu je sličan jednoj vrsti junaka iz svojih ranih radova: onima koji glume jake, ali redovno tuku slabije.

Petar Luković, vjerojatno, nema isplatiti 20.000 eura Kusturici. Kao što ni NIkolaidis nije imao 12. 000, ali njihov glavni grijeh nije što su "kokuzi", kako se to u Sarajevu kaže. Oni su predmet tužbe zato što je “Gazda” procijenio da ih vole u Sarajevu. Petar Luković je počasni građanin Sarajeva: "pa nećete vi, majku vam, biti face tamo odakle sam ja" škrguće Nemanja Mokrogorac, zaboravljjući neke sitne pojedinosti. Recimo zahvaljivanje JNA-u na špicama filmova dok iznad glava Sarajlija zvižde granate koje ispaljuje upravo ta vojska.

No, Kusturica zaboravlja bitnu stvar: Sarajevo koje dočekuje Lukovića i Nikolaidisa nije ono “hadžijsko”, bahato, udbaško i servilno, nego ono smanjeno, izluđeno, provincijalizirano. To, Emire, nije ono Sarajevo koje ti je davalo šakom i kapom, nego ono kojem je preostalo vrlo malo: i života i dostojanstva i para.

Ljudski i svinjski

Ali i takvo, malo i sjebano Sarajevo je, eto, upamtilo šta je ko činio. Zato, Nemanja, nemoj da se lažemo: ne tužiš Lukovića ni iz radoznalosti, niti da bi dao pare nekoj djeci “koja bi znala šta će s tim”. Tužiš Lukovića jer bi najviše volio da nema dijela tvoje biografiije u kojoj stoje Milošević, Koštunica, Amfilohije Radović, Jovica Stanišić … I ubica Veselin Vukotić.

Tvoja tužba ispada nastavak onoga što je Srbija radila Bosni i Hercegovini. Zato, ne bi bilo loše da odustaneš na vrijeme. Ako i presude da su ti nanesene duševne boli to će biti potvrda da u ovim ludim zemljama u kojima neko duboko kompromitiran može dobijati na sudu ljude koji su svojom biografijom i djelovanjem pokazali da su na časnijoj strani vremena u kojem su se našli.

Kad se sve skupi, to je, zapravo, nastavak one priče u kojoj će oni koji su se držali ljudski morati spuštati glave pred onima koji su se ponašali svinjski. Ali, nije li u tome, zapravo, i cijela priča o tome da postoje oni silni i bahati, oni koji rade za policije, Službe, vlasti i oni na drugoj strani koji se upamte samo po tome što su ismijavali ove prve, podsjećajući ih da žive u laži, u zlu koje su sami smislili, a onda ga pred svijetom pokušali opravdati.

Svako bira svoju raju. Emir je izabrao Jovicu Stanišića, Vojislava Koštunicu, Amfilohija Radovića, Matiju Bećkovića. Biće da je izabrao i ubicu Veselina Vukotića. U tom smislu, ja nemam dilemu: biram Petra Lukovića. Jer, kad sve ovo jednom bude juče, kad ne bude ni nas, ni filmova, ni tekstova ni polemika, ni komentara, ostaće priča. O nekome ko se borio protiv zla, i nekome ko je zlo podržavao. Sve ostalo je nevažno, baš onoliko koliko su naši životi nevažni ubicama.