Sa posebnom pažnjom dočekao sam vijest da su čelnici Socijaldemokratske partije BiH, Zlatko Lagumdžija, Nermin Nikšić i Hamdija Lipovača u stranačkoj centrali dočekali i razgovarali sa predsjednikom Demokratske narodne zajednice Rifatom Dolićem i budućim državnim parlamentarcem iz ove stranke, Nerminom Purićem.
Iz šturog saopštenja za javnost, koje je došlo iz Centra za informisanje SDP-a, saznali smo da se razgovaralo o formiranju Doma naroda Parlamenta Federacije i saradnji u Skupštini Unsko-sanskog kantona. Istaknuta je spremnost zajedničkog nastupa u kreiranju evropske BiH, kao i poboljšanju sveukupnih odnosa i života ljudi u BiH, odnosno Unsko-sanskom kantonu, te iznalaženju zajedničkog modusa rješavanja problema Agrokomerca, kao i svih uništenih preduzeća u BiH.
Probijanje leda
Iako je još rano govoriti o svim posljedicama ovog razgovora, potrebno je ukazati na neke elemente koji ovaj sastanak već čine historijskim. Nema, naravno, ništa historijsko u pregovorima o formiranju vlasti u entitetu ili kantonu, riječ je o tome da je neko konačno probio led i krenuo otopljavati već deceniju i pol zamrzlu situaciju u cazinskoj Krajini. Bilo je i krajnje vrijeme.
Ove godine, nekad u proljeće, Duška Jurišić je u emisiji Pošteno na Federalnoj televiziji dovela predstavnike političkih partija iz Unsko-sanskog kantona, te potpisnika ovih redova kao kolegu koji bi po zemljačkoj liniji trebao biti upućen u lokalna politička zbivanja. Nisam mogao odbiti kolegicu, iako sam o tada aktuelnoj krizi vlasti znao tek ono što su mi pričali. U zamuckujućoj kratkoj analizi uglavnom sam predvidio rezultate predstojećih izbora, odnosno trendove podrške strankama. No, mnogo mi je bitnije bilo tada da kažem ono što mi već duže vremena leži na srcu: A sveudilj sam, otprilike, rekao kako je vrijeme da se DNZ počne tretirati kao normalna politička partija, a ne kao zločinačka organizacija. Naprosto, u svim poslijeratnim varijantama za formiranje vlasti u USK, DNZ je bio okužen zbog ratnog naslijeđa njihovog osnivača, Fikreta Abdića, koji izdržava kaznu u Hrvatskoj zbog dešavanja tokom devedesetih u Krajini koje, mislim, ne treba nikome ni opisivati ni pojašnjavati (http://bs.wikipedia.org/wiki/Autonomna_pokrajina_zapadna_Bosna).
Politički fakt je da DNZ ima stabilno glasačko tijelo i uvijek zavidan poslanički klub u kantonalnoj skupštini. Imaju oni i razvijen kult vođe, i priznajem da mi se nimalo ne sviđa ritual masovnog odlaženja pred zatvor u kojem robija njihov osnivač kako bi se proslavio njegov rođendan. Ali nisu jedini: nedavno su jedne novine napravili priču povodom rođendana prije sedam godina preminulog Alije Izetbegovića: Pametnome dosta.
Bilo kako bilo, zbog straha kako će reagirati glasači na koaliciju sa "autonomašima", Stranka demokratske akcije nikad nije smjela javno pomisliti na koaliciju sa DNZ-om, iako su brojni pregovori u tišini noći obavljani. To je usud vlastite politike, jer godinama su lokalni SDA-ovci ubirali političke poene upravo se utrkujući u iskazivanju mržnje prema Abdićevim simpatizerima. Mislim da bi se i na drugoj strani mogli naći slični primjeri, jer ratne rane još su žive: u borbama između vojnika Petog korpusa i AP ZB-a poginulo je više Krajišnika nego u borbama protiv Mladićevih i Martićevih agresora. Sjećam se da je, priznajem na moje iznenađenje, SDA-ovac i Sanjanin Asim Kamber podržao moju tezu, prvi čovjek SDP-a Hamdija Lipovača klimao je glavom, a DNZ-ov sudionik emisije Muhamed Škrgić zagonetno se smješkao.
Prošlost izvan političke debate
Nije mi, da budemo do kraja jasni, cilj da zagovaram nalaženje istine negdje na sredini između dvije ratne naracije – velikokladuške i bihaćke, odnosno sarajevske. Svrsishodno je zarad zdrave političke klime pitanja prošlosti, historije, pomirenja ostaviti izvan političke debate!
Nije poenta, ponavljam, samo u političkom ringu, iako i tu postoje opravdani razlozi, kako unutar same Krajine, tako i u nastupu na višim nivoima vlasti. Primjera radi, 2006. SDA je bila prva stranka u USK, SBiH i SDP dijelili su drugo mjesto, DNZ je bio četvrti. Referent za Krajinu Harisa Silajdžića, Sadik Bahtić, je od SDA i Edhama Veladžića tražio raspodjelu fotelja pola-pola. Ucjena je bila moguća samo zato jer je znao da SDA ni pod razno neće sa DNZ-om, a sa SDP-om nisu imali većinu. Razvoj te situacije svima je poznat, a mnogo bi bilo jednostavnije i čistije da je u javne pregovore i tada uključena Demokratska narodna zajednica!
Drugo pitanje tiče se odnosa spram Federacije i države. Krajina se dugo vremena s pravom osjeća zapostavljenom. U državnoj vlasti u prethodnom mandatu imala je samo zamjenika ministra civilnih poslova Senada Šepića, a s obzirom na kadrovsku politiku u SDA, moguće je da Krajišnici neće imati svoga čovjeka u državnoj vlasti. U Federaciji? Pa, bio je tu ministar za boračka pitanja Ibrahim Nadarević Baja, koji se zbog pritisaka na porodicu povukao na pola mandata još u Hadžipašićevoj vladi. Da, i taj federalni premijer vukao je porijeklo iz Vrnograča kod Velike Kladuše, ali samo to. Je li Krajina zaslužila takav kadrovski deficit u Sarajevu?
Krupno, ali oprezno
Toliko što se tiče političkih razloga. Pružajući javno ruku DNZ-u, makar u ovom trenutku riječ bilo tek o preliminarnim razgovorima o zajedničkoj saradnji, SDP je uspio napraviti značajan korak naprijed ka pomirenju u Krajini, jer rješavanjem ekonomskih pitanja, poput Agrokomerca, na red će dolaziti i moći će se rješavati i lažna ideološka pitanja. Pristajući razgovarati sa relativnim pobjednikom izbora, DNZ je pokazao spremnost i otvorenost. I to je već mnogo. Ukoliko SDA, SDP i DNZ formiraju vlast u Krajini, delegirajući kvalitetne ljude na izvršne funkcije, steći će se uvjeti i da krajiški parlamentarci snažnije nastupe u Parlamentu Federacije, te da se neravnomjerna raspodjela moći ipak malo uravnoteži.
Praveći krupne, ali oprezne korake, i Sarajevo i Bihać i Velika Kladuša moraju poslati zajedničku poruku: Krajina se izmiriti mora.
Lepa Brena u dobrom raspoloženju stigla u Sarajevo kako bi obavila probe za spektakl u Zetri
