Ko se protivio da Bosna i Hercegovina bude ravnopravna ostalim republikama Jugoslavije
"Komunisti su se zalagali za jednakost Bosne i Hercegovine i njenih naroda s drugim Jugoslavenima i reafirmirali je na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću u novembru 1942. godine. Ali, ustavni status Bosne i Hercegovine u embrionskoj saveznoj jugoslavenskoj državi ostao je neriješen. Komunistički proglasi za oslobođenje i samoopredjeljenje Bosne i Hercegovine nisu precizirali šta to znači. Komunisti do tog trenutka još nisu bili priznali Bosnu i Hercegovinu kao zemlju s pravom na državnost, po statusu jednaku Hrvatskoj i Srbiji", navodi Hoara.
Za komunističko vodstvo održavanje zemaljska vijeća su trebala da budu stubovi nove jugoslovenske države. Polovinom oktobra 1943. godine formiran je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), koji je imao pune ovlasti Vlade, a Sulejman Filipović je predstavljao muslimane Bosne i Hercegovine.
Preduslov za održavanje Drugog zasjedanja AVNOJ-a bilo je da se donese odluka o budućem izgledu Jugoslavije, a to se nije moglo učiniti dok se ne odredi položaj BiH. Politički razvoj unutar Bosne i Hercegovine je kasnio i zbog prisustva jugoslovenskog partizanskog rukovodstva. U principu postojale su tri opcije za budući položaj Bosne i Hercegovine: da bude ravnopravna republika, da bude direktno podređena jugoslovenskoj federaciji ili čak Srbiji ili Hrvatskoj kao autonomna pokrajina.
U julu 1943. godine Tito se sastao sa članovima Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu u Plahovićima kod Kladnja i tada ga je zanimalo kada će bosanskohercegovački komunisti sazvati skupštinu, to je bio nagovještaj da će Bosna i Hercegovina imati isti stav kao ostale republike, ali konačnu odluku je tek trebalo donijeti.
Josip Broz Tito je 26. oktobra naredio Pokrajinskom komitetu koji se nalazio u Tuzli da odmah pređe u srednju Bosnu. U delegaciji koja je napustila Tuzli bili su Rodoljub Čolaković i Avdo Humo, pukovnik Sulejman Filipović, političari iz HSS-a Aleksandar Preka, Ante Kamenjašević, Bogomir Brajković, Jure Begić i drugi, uključujući i bivšeg četničkog vojvodu Peru Đukanovića koji je prebjegao u partizane nakon kapitulacije Italije.
"Delegacija je stigla u Jajce na sastanak s Vrhovnim štabom i Centralnim komitetom, gdje je Čolakoviću i Humi predočen ustavni nacrt prema kojem je Bosna i Hercegovina trebala imati status autonomne pokrajine povezane direktno s jugoslavenskim federalnim centrom. Kako se Humo prisjeća, 'taj nacrt odluke se sudarao sa našom novom koncepcijom'. Potom je uslijedila diskusija između članova Pokrajinskog komiteta i Centralnog komiteta. Humo i Čolaković, uz podršku Slovenca Edvarda Kardelja, zagovarali su stav da Bosna i Hercegovina mora biti punopravna republika u Federaciji, dok su Moša Pijade i Sreten Žujović Crni iz Srbije tvrdili da bi trebala biti samo autonomna pokrajina", piše Hoare.
Srbijanski i crnogorski komunisti su smatrali da samo narodi imaju pravo na republike i da ne postoji bosanskohercegovačka nacija. To mišljenje je zapravo bilo utemeljeno na dosljednom slijeđenju dogme koja se primjenjivala u Sovjetskom savezu.
Humo i Čolaković su tvrdili da je Bosna i Hercegovina bila historijska zemlja tri naroda koja su stoljećima živjeli izmiješani i dijele mnoge elemente kulture i čije pravo na jednakost podrazumijeva vlastitu republiku.
"Isticali smo da se puna sloboda, suverenost i ravnopravnost naroda, kao i njihov pojedinačni i zajednički društveno-politički razvoj, mogu najefikasnije ispoljiti jedino u njihovom zajedničkom ali i samostalnom državnom obliku kao mnogonacionalne republičke zajednice. A to znači da bi i narodi u okviru Bosne i Hercegovine, kao i ostale jugoslovenske nacije, trebalo da obrazuju federalnu jedinicu, odnosno republiku, koja bi kao i ostale nacionalno suverene republike, prenijela jedan dio svojih suverenih prava na federaciju kao zajedničku državu svih jugoslovenskih naroda i narodnosti", napisao je Avdo Humo.
Hoare navodi da iz postojećih izvora nije jasno je li iznesen i argument da je Bosna i Hercegovina zaradila svoje pravo na ravnopravnu republiku masovnim doprinosom partizanskom pokretu.
"Zašto narodi Bosne i Hercegovine, koji su tolike materijalne i ljudske žrtve podnijeli za slobodu i bolju budućnost sviju, ne bi imali isto toliko prava u zajedničkoj državi kao i narodi federalnih jedinica - svoju državnost, autonomnost u onim oblastima u kojima će ih imati sve federalne jedinice, mogućnost da ono što je specifično za bosanskohercegovačku sredinu rješavaju sami na osnovu dubljeg poznavanja stvari i pouzdanijeg sluha za odnose i prilike u svojoj federalnoj jedinici?", upitao je Rodoljub Čolaković u svojim memoarima.
Humo je tvrdio i da bi Bosna i Hercegovina kao autonomna pokrajina bila jabuka razdora između Srba i Hrvata za koju bi se i jedni i drugi takmičili.
Razgovaralo se i o mogućnosti da Bosna i Hercegovina kao autonomna pokrajina bude dio Hrvatske ili Srbije, ali je kako Čolaković piše ta ideja brzo odbačena jer bi nagonila vodu na mlin velikosrpskog ili velikohrvatskog šovinizma, a muslimani bi vidjeli opasnsot da nasilno budu gurnuti u Srbe ili Hrvate.
"Bosanskohercegovački komunisti i njihovi srbijanski i crnogorski sa govornici diskutirali su o ovim pitanjima u odmjerenom tonu. Ako je vjerovati poslijeratnim zabilješkama Hume i Čolakovića, rasprava nije bila konfrontacija i vodena je na drugarski način: svi su željeli postići dogovor u interesu svih. Razlike u mišljenju imale su nesumnjivo korijene i u ra-zličitoj etničkoj pripadnosti sudionika. Milovan Đilas i Moša Pijade ostali su protivnici ideje o muslimanskoj naciji, čije postojanje jugoslavenski komunisti formalno nisu priznali sve do 1968. godine, dugo nakon što je Pijade umro, a Đilas prekinuo sve veze s Titovim režimom", navodi Hoare.
Kako sporazum nije bilo moguće postići, sudionici su pitali Tita, koji je presudio u korist Bosanaca, a čiji su stavovi bili saglasni sa ovim još od tridesetih godina.
Borac cijeli meč igrao s igračem više i pobijedio GOŠK, spasila ga velika greška sudije
