Mada je vladajuća elita tokom socijalističke Jugoslavije gradila zaseban identitet Bosne i Hercegovine, što je bilo posebno primjetno od početka 1960-ih godina, stjecanje pune državne nezavisnosti 1992. bilo je više rezultat historijskih okolnosti koje su dovele do raspada jugoslavenske države nego smišljene političke inicijative bosanskohercegovačke postkomunističke vladajuće elite, koja je poslije 1990. bila pocijepana po nacionalnim šavovima, kaže Kamberović o događajima koji su prethodili raspadu Jugoslavije i stvaranju nezavisne Bosne i Hercegovine.
Upravo zbog te pocijepanosti pokazalo se da elita nije imala jedinstven stav o budućnosti zemlje u predvečerje raspada jugoslavenske države, niti je bila politički zrela adekvatno odgovoriti na izazove s kojima se suočila, istaknuo je.
Ključni događaji koji su doveli do nezavisnosti Bosne i Hercegovine odvijali su se u njenom užem i širem okruženju, pa je odlazak Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije sam po sebi gurao Bosnu i Hercegovinu na taj put nezavisnosti.
Bošnjačka politička elita u cijelosti i većina hrvatske političke elite opredijelili su se za nezavisnost, dok se srpska politička elita tome suprotstavila. Nemogućnost dogovora elita, zbog posve različitih političkih projekata, smatra Kamberović, doveo je doduše do proglašenja nezavisnosti, ali i do strašnog rata čiji je cilj bio obesmiliti tu nezavisnost.
Da li je put koji je vodio ka nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1992. imao alternativu? Alternative su postojale, ali one nisu garantirale opstanak Bosne i Hercegovine. Nijedan od alternativnih projekata koji su bili u opticaju (historijski sporazum ili tzv. Beogradska inicijativa koja je imala cilj stvaranje nove državne zajednice koju bi na jugoslavenskim ruševinama činile Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina) nije nudio ništa više niti bolje od ovog koji je vodio proglašenju nezavisnosti, istaknuo je.
Debate koje su vođene u Skupštini Bosne i Hercegovine, u Predsjedništvu, ali i u javnom diskursu općenito, pokazivale su nespremnost elita za političke dogovore i opredjeljenje za ostvarivanje svih ciljeva "sada i ovdje, odmah".
Tajni dogovori, koji su se odvijali u pozadini javnih diskusija, o čemu ponešto već saznajemo iz tajnih stenograma, pokazuju da je kod dijela hrvatske političke elite postojao ozbiljan alternativni projekt nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
"To posebno pokazuje sastanak što su ga 8. januara 1992. u Zagrebu vodila dva člana Predsjedništva BiH: Nikola Koljević i Franjo Boras. Dan nakon ovog razgovora proglašena je Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine, što je bio jasan znak da BiH mora krenuti ili u nezavisnost ili će nestati s historijske scene", kaže prof. Kamberović.
Većina se opredijela za nezavisnost, a proceduru je odredila međunarodna zajednica (odluka o referendumu 24. i 25. januara 1992., potom referendum 29. februara i 1. marta). Ostalo je manje-više poznato: rat, razaranja, masovna ubistva, brojni ratni zločini i na kraju genocid u Srebrenici.
Govoreći na kraju o tome šta su građani dobili u posljednjih 20 godina, Kamberović ističe "da je ovo što danas vidimo u Bosni i Hercegovini najbolji primjer koliko rezultat može biti u disproporciji s početnim ciljevima".
"Država koja je više pod protektoratom međunarodne zajednice nego što je nezavisna zemlja, pocijepana iznutra više nego ikad dosad u povijesti, s razorenom privredom i opljačkanim resursima u neshvatljivoj privatizaciji, narušenim međunacionalnim odnosima koji nisu bili nikada ovoliko izraženi, generacijama koje su se već formirale a da ništa ne znaju o bosanskohercegovačkom društvu i njegovoj suštini, intelektualcima koji umjesto da promoviraju zajedničke vrijednosti svim silama se upinju da istaknu razlike i na temelju toga dalje dokazuju kako ova zemlja upravo zbog toga nema svoju budućnost, kako ona nikada i nije bila ništa drugo do puki "povijesni krajolik"; akademskom zajednicom koja je više samo zajednica bez akademskog dostojanstva, zemlja bez radnika i seljaka (sve češće čujemo izraze o "bosanskim farmerima") i tako dalje. To je stanje koje ja danas vidim u ovoj zemlji, 20 godina poslije stjecanja nezavisnosti. Žalosna je to slika, ali mi se čini da je, bez obzira na sve to, jako važno insistirati na očuvanju državnog okvira, koji će buduće generacije moći ponovo ispuniti kvalitetnim sadržajem. Ova je zemlja postojala i prije nas, pa će nas i nadživjeti", kazao je u razgovoru za Fenu prof. dr. Husnija Kamberović, direktor Instituta za istoriju Sarajevo.
