KOMENTAR / Kako se tačno pišu minus i plus na srpskom, hrvatskom i bošnjačkom
U nepreglednom okeanu negativnosti što nas okružuje posljednjih nekoliko mjeseci, konačno - ostrvce spasa. Ostrvce, koje će, budemo li makar malkice pametni, postati naše veliko ostrvo, ostrvo spasa i budućnosti.
Govorim o, vjerovali ili ne - ministrima. I to federalnom i kantonalnom.
Po prvi put u golemoj tradiciji magazina Start BiH (ovdje je sve što traje duže od godine tradicija, a mi, startovci, tek ušli u tinejdžersko doba, tek nam krenula 14.) hvalimo predstavnike vlasti. Dr. Emir Suljagić, ministar obrazovanja Kantona Sarajevo, i Damir Mašić, federalni ministar za isto to, odlučili su, i to meščini, veoma čvrsto, da dokinu, ukinu, prekinu i unište nacionalističke klice koje bi mogle kod naše djece u obdaništima, osnovnim i srednjim školama dovesti do kancera nacionalizma, čija bi nas metastaza za desetak godina, kad se mali nacionalisti nacionalistički naobrazuju, opet odvela u ralje nacionalnog sukoba širih razmjera.
Pojasnimo neupućenima: federalni ministar obrazovanja Damir Mašić ima opasne namjere - ukinuti dvije škole pod jednim krovom. Vole ga, obožavaju i podržavaju haman svi normalni roditelji koji žele dobro svojoj djeci i sebi samima. I ne vole ga, da ne kažem mrze ga, svi oni koji su ovih petnaestak godina vrlo dobro živjeli predajući do podne hrvatski, od podne bošnjački, a poneki, bogami, u međusmjeni i srpski. A baš ga, ali baš, mrze izdavači, pisci, recenzenti, osobito štampari, koji su petnaestak godina štampali udžbenike za sva tri naroda.
E sad, kako se piše minus, a kako plus na srpskom, bošnjačkom i hrvatskom - ne znam. A ne znaju i neki puno pametniji od mene. Ili, kakva je razlika kad čitaš Selimovića, Ćopića, Andrića, Krležu... štampanog u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, čirilicom, hrvatskim ili bošnjačkim jezikom? Škole mi, osnovne i srednje, nemam pojma.
Samo znam da plaćamo više, trošimo više i bogatimo ljude i firme im, koji to nisu niti zaradili, niti zaslužili. Oni su samo bili dobri sa nekim ljudima koji su do sada obnašali vlast. Sve od naših para.
Uostalom, niti jedan jezik koji se koristi u Bosni i Hercegovini još uvijek nije legalan. Neko koristi istočnu, neko zapadnu varijantu, neko i Halilovićevu ratnu varijantu pravopisa. I to nije, zaista, nikakav problem. Eno, u čitavoj Americi sa 320 miliona ljudi svi pričaju engleski, mada to nije zvanični jezik USA. Jer u njenih pedesetak država ima i Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca i Nijemaca i predstavnika ovih naših balkanskih plemena...
Zamalo im njemački posta zvanični jezik. Zbog nekoliko procenata, eto, nije. I pametni i praktični ljudi odlučili - nema zvaničnog jezika.
Da skratim - novi federalni ministar obukao bokserske rukavice, štitnike za zube i krenuo u borbu - jedna škola za sve. Koliko će rundi taj fajt imati niko, za sada, ne može predvidjeti. No, naš je borac nabildan, ima kondiciju i zna tehniku... Publika, uglavnom, navija za njega, osim onih što stalno zvižde jer su jarani sa protivničkim bokserom, kladili se na njega ili imaju procenat od pobjede. A i sudije će ga, kada vide o čemu se radi, voljeti...
I onaj drugi, manji, kantonalni ministar je... Opasan. Nabildan. Tehničar. Mečeva u nogama bezbroj... I van ringa mu se nije mrsko oprobati, nekada i sa puno jačima. Nije baš Tajson, al' ako situacija traži da se odgrize uho... Ode uho, pa se ti žali (ustavnom sudu v mariborju).
E taj Emir Suljagić u ring je primio, ni manje ni više, nego trojicu. Vjera i nacija doktoru Suljagiću nisu bitne, no radi jasnoće reći ću: protivnici su odjeveni u mantiju, skutu i džubu.
Meč je, u svakom pogledu, mnogo, mnogo teži od federalnog. Trojica su sa druge strane, sva trojica imaju dobru publiku, sva trojica imaju na svojoj strani kladioničare koji višestruko zarađuju na njihovim pobjedama. A i sudije su se do sada pokazale poprilično pristrasnima, naravno, u korist ove trojice. Postoji mala, ali vrlo moguća, šansa da se uključi i međunarodna bokserska federacija da bi se ovaj meč, konačno, nakon mnogo namještenih borbi, pošteno doveo do kraja, ali...
Za manje maštovite čitaoce: dr. Suljagić je odlučio da ocjena iz vjeronauke u osnovnim školama prestane ulaziti u konačnu ocjenu uspjeha učenika. I tako vjeronauk vratio na ono što taj predmet i jeste, izborni, dakle znanje koje se stiče zato što neko to želi znati, a ne zato što se na njemu može nabijati prosjek.
Protiv ministra su, naravno, združeno nastupili predstavici vjerskih zajednica. Meč, kako se bliži kraj školske godine i vrijeme zaključivanja ocjena, ulazi u svoju žestoku fazu, a u ringu se pred dr. Suljagićem, koji ima samo Zakon na svojoj strani, lagano počinje gomilati oružje najtežih kalibara.
Zato je njegov meč možda i važniji od onog federalnog mu kolege, jer osim za pravo djece da sva budu ista, on se bori i za pravnu državu. I to ne protumačenu kako nekome odgovara, nego pročitanu, onako kako piše. Na bošnjačkom, srpskom i hrvatskom jeziku.
