Ka jednoj novoj Evropi: Edin Džeko i Zvjezdan Misimović
Znajući da će Njemačka uskoro započeti Drugi svjetski rat, fabrika je bila namijenjena za proizvodnju vojnih vozila, ratnih aviona i naoružanja. U ratnim godinama je u toj fabrici vojne industrije radilo 12.000 ratnih zarobljenika, pa je zapravo grad bio logor za prinudni rad.
Poslije rata, nova vlast daje gradu novo ime - Wolfsburg, prema imenu nekog dvorca koji se nekada davno tu nalazio. Mjesta ratnih zarobljenika popunili su njemački radnici, a kasnije i imigranti. Grad sačinjavaju samo nizovi zgrada, zapravo, zidanih baraka u kojima stanuje 120.000 stanovnika današnjeg Wolfsburga. Polovina od njih rade u tri smjene u Volkswagenovoj fabrici automobila.
Centar Wolfsburga je ujedno i centar fabrike – to je ogromna termoelektrana sa četiri visoka dimnjaka. Pored nje, još nekoliko manjih, pomoćnih elektrana raspoređeno je u krugu fabrike čija je površina više od 6 kvadratnih kilometara. Sve one zajedno proizvode dnevno energiju koja je ekvivalent utrošku energije koju potroši pola miliona ljudi. Fabrika dnevno proizvede 3.500 automobila.
Šta je Wolfsburg danas
Uz fabriku je napravljen Autostad (Autograd), kompleks izložbenih paviljona za Volkswagenova vozila u koji je ovaj najveći evropski proizvođač automobila uložio 435 miliona eura. Među tim paviljonima su najimpresivnija dva staklena tornja, svaki visok po dvadeset spratova koji su, zapravo, viseća garaža za 400 automobila. Te automobile snose sa spratova dvije super-brze dizalice, i podzemnim hodnicima ih šalju u susjednu zgradu, gdje se oni isporučuju novim vlasnicima.
Most od Autostada vodi preko zaleđene rijeke do muzeja nauke i željezničke pruge kojom po cijeli dan vozovi odvoze hiljade novih automobila širom Evrope. U centru Autostada je ekskluzivni hotel Ritz-Carlton, čiji najluksuzniji dio gleda na,eto, termoelektranu! Ima nešto nadrealno u tome kako bogati Nijemci grickaju kolačiće i piju čaj gledajući na termoelektranu iz koje se puši na sve strane. Neki gosti se bezbrižno kupaju u otvorenom vrelom bazenu okruženom zaleđenim jezerom.
Dok plivate leđno vidite iznad sebe postrojenja termoelektrane u radu, tijelo vam je u vreloj vodi, a glava na – 6 stepeni Celzijusa. Ovaj Ritz-Carlton je savršena slika ideje kapitalističke proizvodnje u 20. stoljeću (a, evo, i u 21. stoljeću). Radnici koji žive u depresivnim zidanim barakama rade u tri smjene proizvodeći višak vrijednosti, a vlasnici ostvaruju velike profite i uživaju u samoj ideji kako je proizvodnja dobro organizirana.
Nogometno čudo iz radničkog grada
Nedaleko od ovog kapitalistčkog raja nalazi se jedini zabavni sadržaj za narod – stadion fudbalskog kluba “Wolfsburg” koji se zove iznenađujuće - Volkswagen Arena. Stadion prima 30.000 gledalaca i svaki meč je rasprodat. Odlazak na utakmicu liči na malo veseliji odlazak u crkvu – navijači sa čašama piva veoma uredno ulaze na stadion, uredno vatreno navijaju svih 90 minuta, a zatim brzo i, također, uredno, odlaze kućama. Za naše navijačke pojmove to izgleda nestvarno - nema huliganizma, pucanja iz vatrenog oružja, mrtvih navijača, sukoba sa policijom, demoliranja grada, genocidnih transparenata i prostačkih pjesama.
Tokom utakmice potroši se i zaradi nekoliko miliona eura na ulaznice koje koštaju između 40 i 80 eura, zatim na pivo, kobasice i prevoz navijača. Cifra postaje za nekoliko desetina miliona veća kad se uzmu obzir prava televizijskog prenosa, reklame na stadionu i turizam gostujućih navijača. Novac, moć i, opet, novac – osovina je koja se vidi u svakom trenutku boravka u Wolfsburgu.
U svemu tome velike zvijezde su Zvjezdan Misimović i Edin Džeko. Kad bi Hitler znao da gradu, za koji je on položio kamen temeljac, istinsku radost donose dva potomka partizana, pozlilo bi mu, a njegovi bi oficiri poplavili od bijesa! Edin i Zvjezdan su prošle godine bili u šampionskoj povorci kojoj su skandirale hiljade stanovnika grada golfova, poršea i audia.
Džeko i Misimović u grupi najboljih
Njemačka ima 82 miliona stanovnika, najjača je ekonomija u Evropi i četvrta po snazi u svijetu. Bundesliga je jedna od pet najjačih evropskih nogometnih liga. Konkurencija između velikih nogometaša je toliko velika da je mi u BiH nemamo sa čime uporediti. Među nekoliko stotina izvrsnih nogometaša u ovoj ligi, Misimović i Džeko su u grupi najboljih. Postići takav uspjeh u tako velikoj i snažnoj zemlji i u tako jakoj ligi, zahtijeva ogroman rad, izuzetan talenat i snažnu ličnost. Obojica igraju moderan, inventivan i elegantan fudbal.
Kolege, publika i novinari u Njemačkoj ih visoko cijene. Obojica su odmjereni i otmjeni u ophođenju, vrhunski profesionalni na terenu i izvan njega, samouvjereni i skromni u komunikaciji. Ekipa East Westa je s njima snimala sedam sati u jednom danu. Svo to vrijeme bili su opušteni, strpljivi i duhoviti. Na pitanja su odgovarali pametno i iskreno.
Edin ima 23 godine i živi svoj dječački san. Od rane mladosti je znao da će postati veliki igrač. Nije ga omelo ni kada su ga u “Želji”, kako on džentlmenski kaže, “kritikovali” (a zapravo se radilo o grubom vrijeđanju od strane domaćih “stručnjaka”). Džeko je uporno trenirao i postajao sve bolji. Danas je svjestan da je tek na početku blistave karijere. Misimović ima 27 godina, rođen i odrastao u Njemačkoj, vezan za kako kaže, svoju domovinu BiH; uživa igrajući fudbal, veoma je stabilan i konkretan. Kaže da ga je Ćiro Blažević veoma povrijedio kad ga je krivo optužio za utakmicu sa Portugalom.
Zajedno smo gledali izvlačenje grupa za Evropsko prvenstvo 2010. Zvjezdan i Edin su malu nervozu prikrivali šalama, ali su na kraju bili prilično zadovoljni žrijebom. Kad smo razgovarali o njihovom međusobnom odnosu u igri i izvan terena, jedan o drugom su govorili sa puno profesionalnog i prijateljskog poštovanja. U njihovim izjavama koje su bili skoro identične, vidjelo se koliko vole da zajedno igraju i da su odlični prijatelji. Obojica imaju fantastičnu podršku svojih obitelji koje se također druže.
Ovo nije bajka – istina je: dva Bosanca su vrhunski evropski sportisti, impresivni ljudi, izvrsno sarađuju i odlično se slažu. Evropski standardi rada, discipline i profesionalnog poštovanja su i njihovi standardi. Oni su njemačkom fudbalu donijeli i specifičnu kreativnost koja ih je izdvojila u grupu vrhunskih. Edin i Zvjezdan su za Bosnu i Hercegovinu veoma važni, ali i za Njemačku. Oni čine da obje ove zemlje budu malo plemenitije, malo radosnije i malo ljudskije. I jednoj i drugoj zemlji je to veoma potrebno, svakoj na svoj način.
