Znate li šta je La Maquina? Oni zaljubljeni u južnoamerički nogomet svakako znaju: radi se o možda i najvećem napadu u povijesti argentiskog nogometa, napadu “River Plate” u kojem su nastupali Munoz – Moreno- Pedernera – Labruna i Deambrosi, odnosno Lustao. Nešto kasnije pridružio im se i jedan od najboljih igrača svih vremena - Alfredo di Stefano. Oni su harali u četrdesetim godinama prošlog stoljeća osvojivši s “Riverom” i Argentinom, valjda, sve što se dalo osvojiti na južnoameričkom kontinentu.
Priča o njima završava štrajkom argentinskih igrača i odlaskom u tadašnji nogometni El Dorado, u Kolumbiju. Tamo je, naime, boss “Nationala” iz Medellina, Alfonso Senior, odlučio reći "ne" pravilima koje je nametala FIFA i organizirati nacionalno prvenstvo koje sladokusci i nogometni povjesničari smatraju najluđim i najzabavnijim koje se ikada odigralo.
Tadašnji Diego Maradona zvao se Adolfo Pedernera. On je sletio u Bogotu 8. juna 1949, a dočekalo ga je 5.000 fanova. Njegov najbolji suigrač zvao se Jose Manuel Moreno, s nadimkom Kauboj, fantastičan napadač, prvi igrač na svijetu koji je osvojio prvenstvo u četirima različitim zemljama, tango-plesač s ogromnim gustim brkovima, završio je u “Indepedienteu” iz Medellina. I ostali kolumbijski klubovi, “National” iz Medellina, “Deportivo” iz Calija i “Deportivo” iz Cucute krenuli su u potragu za igračima iz Perua, Paragvaja i Urugvaja, a najdalje je otišao “Indepediente” iz Santa Fea koji je u svoje redove doveo dvojicu engleskih igrača.
Svi oni koji su uspjeli vidjeti to takmičenje smatraju ga fantastičnim, a era završava 1953. godine. Senior popušta pred vodstvom FIFA-e i ulazi u jednu od njenih komisija, a Di Stefano i Hector Rial završavaju u “Real Madridu”, postavši tako akterima prve velike internacionalne afere između “Reala” i “Barcelone”.
Gigant patuljak i patuljak gigant
FIFA, udruženje nacionalnih nogometnih asocijacija, osnovano je u Parizu 1904. godine, Belgija, Danska, Francuska, Holandija, Španija, Švedska i Švajcarska bile su osnivači. Već 1912. godine pristupaju im Argentina i Čile, a godinu kasnije SAD i Kanada. Danas je to jedna od najmasovnijih asocijacija na svijetu, koja broji 16 organizacija više od Ujedinjenih naroda i pet više od Međunarodnog olimpijskog odbora. Njezin predsjednik Joseph S. Blatter je bivši uposlenik velikih finansijskih firmi i jedna od centralnih figura međunarodnih tokova novca. Izrazito moćan i organizaciono spreman, Blatter je uspio pod jedan šešir okupiti sve organizacije, kontrolirati većinu u kontinentalnim savezima koja ga od 1998. bira za predsjednika i postati neupitan autoritet. Kad čovjek vidi sudijske nepravde i neregularnosti, odmah pomisli na njega: on je vrh piramide, Zli Duh današnjeg nogometa.
Jedan od njegovih najžešćih kritičara, Diego Armando Maradona, čudesni Argentinac koji na ovom Mundijalu obavlja posao selektora svoje zemlje, jednom je za njega i bivšeg predsjednika FIFA-e, Havelangea, rekao: "Oni su mafija. Havelange drži pištolj, a Blatter ga puni municijom". S druge strane, Blatter je preko nekadašnjih velikih zvijezda svjetskog fudbala, prvenstveno Pelea i Platinija, provodio većinu svojih zamisli u djelo. Na ovom SP-u gura Brazil u finale, očekujući da se drugi protivnik poput gladijatora, izabere sam. Cezar.
Prvenstvo u Južnoj Africi je, praktično, njegova stvar: obećao ga je Afrikancima i zauzvrat dobio bezrezervnu podršku.
Nogometno takmičenje koje ovih dana gledamo počelo je vrlo tužno: kalkulantskim, zatvorenim utakmicama, jadnom igrom na 0:0. Medijski, na ovom Svjetskom prvenstvu je najveća zvijezda argentinski selektor, mali veliki Diego, koji praktično radi nekoliko poslova. Prvi je vraćanje sjaja argentinskom nogometu kojeg nije bilo u finalu još od 1990. godine, drugi je očinski odnos i zaštita svojih igrača od vanjskih utjecaja, od kritike i dekoncentracije koja bi im mogla zasmetati na putu do kraja, a treći je medijsko vođenje kampanje koje stalno iznova podsjeća na to da centar svijeta, pa tako i nogometne igre, nije u Evropi, nego u Južnoj Americi, čije su sve reprezentacije izborile prolaz u drugi krug.
Umorne Stare dame
Analizom nogometne igre, i to više nije nikakva tajna, često se dolazi do zanimljivih saznanja o pojedinim državama, narodima i mentalitetima. Španija koja je krenula slabo, umorna Engleska, manjkava Njemačka, bezlična Danska, Italija koja je pokušala na krilima stare slave i mitova, a ostala je izvan osmine finala, Francuska čiji se model raspao pred očima miliona gledalaca i navijača širom svijeta, pokazale su svu manjkavost i potrošenost konteksta u kojem se nalazi današnji evropski nogomet. I Evropa, moglo bi se reći.
Što se igre tiče, još samo Holandija spašava obraz Stare dame koja se ponosi svojom slavnom prošlošću, a iznutra je razdiru konzervativizam, krize, nacionalizmi, nepoštovanje razlika. Današnji evropski nogomet je preplaćen, prepun kalkulantsva, mediokritetski, pun medijskih komplota i nebitnih činjenica, manjka mu mašte i svježine, a pritišće ga stalna trka za novim profitom i zvijezdama, kojih nema, jer je za kratko vrijeme nemoguće prozivesti toliki broj novih lica koja bi se smješkala sa reklama za sve – od žileta do hamburgera.
S druge strane, smije se Južna Amerika, čiji igrači i kad igraju u Evropi, uglavnom nisu izgubili zaigranost i vic u igri. Tu su i svjetskoj javnosti nepoznati heroji iz klubova u Južnoj i Srednjoj Americi, od kojih globalizacija još nije stvorila mastodonte čiji je prevashodni cilj da ostvare dobitak na berzi, giganti koji proždiru igrače i koji su zaboravili zašto se, zapravo, dolazi na utakmice i zašto je nogomet toliko popularan.
Bilo bi neke pravde u tome da jedna južnoamerička reprezentacije podigne pehar na ovom Mundijalu, baš kao što bi bilo nekako pristojno da na petnaestogodišnjicu genocida u Srebrenici i dan finala Svjetskog prvenstva svi na stadionu u Johannesburgu odšute jedan minut za duše koje su vječno ostale u sjeveroistočnoj Bosni.
Tek tada bi velike svjetske organizacije poput FIFA-e i UN-a i njihovo zaklinjanje u različitost i jednakost imale smisla.
I još jedno sjećanje, jer ostali smo dužni La Maquini s početka teksta: ima neke pravde i u tome da Holandija igra dobro, zato jer je današnji model kojim se igra u većini Evrope, prije svih, djelo jednog Holanđanina. Riječ je, naravno, o Rinusu Michelsu (1928–2005), igraču i treneru “Ajaxa”, Holandije i “Barcelone”, koji je uveo sistem igranja kasnije poznat kao "totalni fudbal".
Za osnovni model u reinventiranju igre poslužila mu je igra La Maquine, način kojim su Argentinci zaluđivali svijet prije tačno sedamdeset godina.
Sveti slučaj i snovi
A da su sve stvari međusobno povezane, brine se slučaj. Onaj što ovo ispisuje rođen je na trideset i deveti rođendan Rinusa Michelsa, a on je s “Ajaxom” osvojio prvi evropski naslov prije 39 godina, 2. juna 1971. godine na Wembleyu, pred očima 90.000 gledalaca i sudije Jacka Taylora. Prvo i jedino finale Mundijala koje je igrao Michels, opet je sudio Taylor, a odigrano je 7. jula 1974. u Münchenu. Drugo finale koje je igrala Holandija, protiv Argentine igrano je 25. juna 1978, prije trideset i dvije godine u Buenos Airesu. El Charro Moreno je umro iste godine, 26. augusta, u bolnici u Buenos Airesu, gdje je rođen Diego Maradona.
Kad bi se u finalu 11. jula sastali Argentina i Holandija, zbog svega a i za duše Rinusa Michelsa i Jose Manuela Morena, to bi moglo značiti da je jedan krug zatvoren i da svijet može zakoračiti u novu epohu. Ali, najvjerovatnije neće biti tako, i to su samo snovi. Na koje, bez obzira na sve, još uvijek imamo pravo. Uostalom, kako reče veliki argentinski pisac Jorge Luis Borges, koji je inače prezirao nogomet – "pisanje nije ništa drugo nego vođenje snova".
Viva el futbol! Zato je Južna Amerika na ovom Prvenstvu svojom dosadašnjom igrom pokazala da je za bolji svijet. Ili barem za snove o njemu.
Sjećate li se Kramera iz "Seinfelda"? Glumac se pojavio u javnosti nakon osam godina
