Jošanica kod Foče: Sudbina porodice Subašić zavisi od 300 metara puta do kuće

"Za 19 godina polomio sam 33 vozila zbog puta", kaže Abid, pokazujući blatnjavu i izrovanu trasu koja se nakon svake kiše pretvara u neprohodnu prepreku.

Povratnik je već 19 godina. U Jošanicu se vratio nakon što je školovanje završio u Kaknju. Roditelja više nema, povremeno je radio u Hrvatskoj, ljeti u šumi, kako bi prehranio porodicu. Živi od onoga što zaradi i onoga što sam proizvede.

Uništeni makadam

"Imam 72 dunuma zemlje i šume. Sijemo krompir, luk, vrtove koliko možemo. Da imam mehanizaciju, mogao bih više, ali motikom je to teško. 200 maraka da se uzore, 250 da se pofreza, kad sve sabereš, samo će ti se kazati. Hajde inekako, ali bez puta nema ni poljoprivrede. Borba", priča Abid.

Put do njihove kuće formalno je privatni, ali je i jedina veza s ostatkom svijeta. Do Ustikoline ima svega četiri kilometra, ali u praksi često su potpuno odsječeni.

"Sad se kući ne može doći ni u čizmama, a kamoli autom. Bolnica i dom zdravlja su mi 14 kilometara. Bez auta smo ovdje mrtvi", ispričao je ovaj povratnik.

Pokušaja sanacije je bilo. Dva kamiona nasipa koja je uspio obezbijediti uz pomoć rodbine, dva sata bagera koje je dala općina, stare gume kojima pokušava učvrstiti trasu, sve je to kap u moru.

Nikog nije briga

"Rekli su mi da treba 10 kamiona da se ovo uradi kako treba i utegne. A šta znače moja dva? Dok ne udari kiša, nekako. Kad kiša padne, katastrofa", kaže.

Institucijama se obraćao bezbroj puta, od općine do federalnih ministarstava. Odgovora nema.

"Da mi bar pošalju odbijenicu, da znam da nešto nije uredu s papirima. Ovako, ništa. To vam govori da ste prepušteni sami sebi", dodaje Abid.

Iako je prostor u kojem živi obilježen ratnom prošlošću, Abid kaže da međuljudskih problema nema.

"Dobri smo sa svima. Radimo, družimo se, niko ništa ne pominje. Ovdje je nekad bilo više ljudi, više života. Sad je najgore, a ova lijepa imanja više i nema ko da obrađuje. Jedino nam je dolazio Sanel Vejo, onaj AD tim, oni su mi dovukli šporet i frižider i malo su me pogurali", priča Abid.

Njegova najveća briga su djeca, jedno ima tri godine, jedno šest mjeseci.

"Za dvije godine predškolsko. Kako će dijete ići putem kojim ja jedva gazim? Ako se ništa ne promijeni, morat ću tražiti 'glavi selameta'. Ne zato što želim, nego jer moram", poručuje Abid.