"Imamo obavezu da pomognemo Sirijcima jer smo prošli kroz sličnu golgotu"
Iako je krajnje odredište bh. humanitaraca trebao bio grad Antakija u Turskoj, sudbina je htjela da pređu sirijsku granicu i posjete jedan od mnogobrojnih izbjegličkih kampova duž granice.
"Nismo očekivali da ćemo ući u Siriju. Nekoliko dana prije, na tom području je eksplodirala bomba i ubila 14. ljudi. Čuli smo da se stalno dešavaju otmice žena, a u našem timu su bile dvije žene. Kada su nam rekli da možemo ući, nismo znali kako reagovati. Bili smo svjesni opasnosti, ali je to bio vrhunac našeg puta pa smo bez oklijevanja pristali", govori Karalić i dodaje da ženama iz tima ipak nije bio dozvoljen ulazak u Siriju.
Nakon što su ušli u ratom opustošenu zemlju imali su šta vidjeti - izgoreni tenkovi i automobili, ljudi bez nogu, porušene kuće, krateri od aviobombi...
"Gledaš i vidiš Bosnu", kaže Karalić i dodaje: "Vidio sam sve što se dešavalo nama, ali po meni deset puta gore". Uvjeti u kampovima gdje su sklonište potražile na desetine hiljada ljudi su krajnje nehumani - blato, prljavština, glad, rasulo...
"Obilazili smo sela oko kampova gdje su izbjeglice zauzele napuštene kuće. Tu po 30 ljudi živi u šest kvadrata. Išli smo od kuće do kuće i dijelili pomoć- hranu, ćebad, pakete za bebe, novac...", govori naš sagovornik.
Najviše, kaže, stradaju i ispaštaju žene i djeca. Jedna porodica ima od osmero do 15-oro djece. Nemoguće ih je u takvim uvjetima prehraniti. Zbog toga im se, naglašava, mora pomoći.
"Kad vidiš u kakvim uvjetima oni žive, sve bi skinuo sa sebe i dao im. Dužni smo da na bilo kakav način pomognemo tim ljudima. Bosna je prva koja im mora pomoći jer smo mi bili u sličnoj situaciji", priča Karalić.
Za osnivača Fondacije Pomozi.ba put u Siriju je bio veoma potresno iskustvo, no ističe da ga je, ipak, najviše pogodila posjeta mobilnoj bolnici u Antakiji gdje je dvije trećine pacijenata, mahom djece, nepokretno.
"Volio bih da im u budućnosti pošaljem otropedska pomagala jer će im to biti sve potrebnije".
Igrom slučaja naš sagovornik je imao priliku da porazgovara i sa ljudima koji su upućeni u prilike na samim ratištima. Iako ne želi otkrivati previše, kaže samo da su male šanse da se krvavi sukob uskoro okonča, a šta će biti u budućnosti, niko ne zna. No, glad i zaraze u izbjegličkim kampovima su, prema njegovom mišljenju, neizbježne.
Iako su humanitarna udruženja iz BiH, koja su učestvovala u ovoj akciji, pomoć prikupila zahvaljajući dobroti Bosanaca i Hercegovaca iz cijelog svijeta, bilo je i onih koji su negodovali.
Elvir je prje polaska na put često mora odgovarati na pitanje: "Zašto vi pomažete narodu Sirije?". To ga je, kaže, jako ljutilo. Isprva je pokušavao objasniti, ali je kasnije odlučio ignorirati takve, za njega besmislene, upite. Danas, kada je misija uspješno okončana i kada je svojim očima vidio kroz kakvu golgotu prolazi narod Sirije, još je uvjereniji da im svi moramo pomoći pa makar to bilo kilogramom brašna ili šećera.
