Heroji u vremenu zla: Spasivši mještane Bučja Amir Reko je izabrao život umjesto osvete

I komandanti brigada su samo ljudi kojima se s vremena na vrijeme pojave suze u očima a tada nije nije bilo vremena za tugovanje jer je trebalo spasiti grad. 25. juna '92. godine u selu Bučje Amirova jedinica zarobila je više od 40 srpskih vojnika i civila. Naredba je bila da se spriječi povezivanje teritorije koju su kontrolisale srpske snage pa su jedinice Armije BIH upale u selo.

Iako pod snažnim utiscima tragedije koja ga je zadesila Amiru je vodilja bila majka Aziza koja ga je, kaže odgojila da bude čovjek. Nije se osvetio.

Kad se desi tragedija teško je ostati čovjek

"Selo Bučje se nalazi na rastresitom terenu i spajanjem srpskih snaga iz pravca Čajniča i tog sela Goražde bi, gledajući strateški i vojno, došlo u tešku poziciju. Bilo je važno da se razoruža, pretpostavljena komanda je smatrala da se prijetnja treba otkloniti a selo je bilo prijetnja. Ispred mene se u jednom momentu našlo svo stanovništvo Bučja, njih 17 muškarci sa puškama, dobro naoružani. Predali su se. Bilo je to nekoliko dana nakon što su ubili moju familiju. Rekao sam im šta se desilo u Gudelju i da sam izgubio porodicu. Iako znam da su mnogi bili četnici i da su neki čak radili i nečasne stvari, ja sam im rekao da se neću osvetiti već pomoći. Tako smo žene i djecu uputili u Čajniče, muškarci su zarobljeni i razmjenjeni, što je bilo vojnički ispravno.Uglavnom svi su živi“, ispričao je Reko.

Ni tragedija koju je doživio, ni činjenica da je Goražde zasuto granatama i svakodnevno napadano, da su nevini ljudi ginuli, Reka nije spriječilo da postupi ljudski i ispravno.

"Nije bilo jendostavno, moje borc je bilo teško zaustaviti, ispred sebe su vidjeli Srbe koji su bili dobro naoružani, s dosta skrivenog oružja u selu za koje smo znali gdje bi bilo upotrijebljeno, ali uspio sam očuvati mir. Bila je teška situacija, posebno kad posmatrate s ove distance. Grad se bjesomučno granatira, oni ubijaju sve što se kreće a ja odlučujem po savjesti, iako su mi Srbi ubili nekog koga sam najviše volio u životu. Ali opet mislim da bi svako na mome mjestu isto postupio“, kaže Reko.

Primjeri u kojima ljudska veličina nadvisi sve podjele i ličnu tragediju su rijetkost, bar se o njima rijetko govori. Makedonac je izabrao da sačuva život, a njegova brigada napravila vojnički uspjeh bez mrlje.

I u tom trenutku Amir je mislio o majci.

"Bila je moj idol , sjetio sam se kako je okupljala naše komšinice Srpkinje, puno toga je uticalo na moju odluku. Ja nisam mogao vratiti majku, nju su ubili zločinci. Ali ja kroz ovu priču njoj mogu podići jedan spomenik, to je moja želja. Mene samo interesuje da ljudi prestanu razmišljati crno, da budu ljudi“ , kaže Reko.

Put u neizvjesnost

Ratni nadimak Makedonac Amiru je dao rahmetli Ferid Trgo nakon što je u maju 92. godine "osvanuo“ u Goraždu četiri dana nakon početka općeg napada na grad a stigao je iz Bitole gdje je bio u službi kao kapetan JNA. Njegov ulazak u grad, izravno preko mosta u Ustiprači koja je bila pod opsadom tadašnje JNA za većinu u Goraždu bio je enigma. Bilo je čak i onih koji su vjerovali da je Makedonac ubačen kao špijun. No prava istina, kaže Amir je njegova želja da dođe do svoje porodice za koju nije znao ni je li živa. U tome mu je pomogao prijatelj Dragan Simić, takođe oficir JNA iz Novog Sada s kojim je zajedno bio u službi u Pljevljima.

Ući u Goražde je tada bilo nezamislivo, barikade i punktove prošao je sa Draganom koji je bio njegova jedina garancija.

Pokušali su preko Pljevalja i nisu uspjeli. Nisu odustali pa su ubrzo stigli do Ustiprače. Rat u Bosni već je bjesnio.

"Nosio sam glavu u torbi, Dragan je govorio da nije vidio veću budalu od mene ali bio sam uporan. U Ustiprači su nas čekali ljudi sa šljemovima, sa ispisanim četiri S. Objašnjavali smo da je moja porodica u Goraždu i da želim da ih izbavim a realno sam se sve više zavlačio, jer ja sam već bio dezerter iz JNA i bio je dovoljan jedan telefonski poziv da me stave u kasapnicu“, priča Reko.

"Tada nisam bio svjestan opasnosti. Dragan je bio jedina moja garancija a to što sam bio oficir bila je još gora stvar. Na Limskom mostu su bili Beli orlovi, zahvaljujući Draganu prošli smo dobar dio njihovih kontrola. Na Ustiprači smo imali susret sa vojnom policijom u četničkim odorama. Dragan se dugo zadržao s njima, pitali su ga 'Hoćeš li ti da ga ubiješ ili mi'. Ali nije me izdao. Uvijek sam objašnjavao da ne želim ući u Goražde već samo spasiti porodicu, bile su to mučne situacije ali glumili smo. Oni bi me iskasapili da nije bilo Dragana a njemu sam vjerovao“.

Amir Reko je u Goražde ušao 8.maja, četiri dana nakon napada na grad.Na kraju su dozvolili da uđe u grad preko mosta u Ustiprači.

"Kad sam krenuo preko mosta nisam znao hoće li me ubiti, ali siguran sam da su i tada ispitivali situaciju, kako je na drugoj strani, hoće li iko pucati. Išao sam normalnim korakom, to je bilo nešto nevjerovatno. Niko nije pucao“, sjeća se Amir.

Mještani prve kuće pored puta pomogli su mu da ode do Kopača.Putem do naselja nisu nikog sreli, bilo je pusto. U Goraždu je Reko na desnoj obali Drine zatekao nekolicinu ljudi iz Pobjede s jednim radio-uređajem, ljudi su uglavnom držali straže, nespremni za ono što ih čeka.

"Sve je bilo prilično neorganizovano, stanovništvo se već iseljavalo sa desne obale , svakog trenutka ovaj dio grada je mogao pasti. Bilo je važno izaći na brda i uspostaviti odbranu“, ispričao nam je.

Herojstvo ili izdaja?!

Iako je formirao 43. Drinsku brigadu, uspostavio linije odbrane na Trebeškom brdu i komandovao jednom od operacija oslobođenja desne obale Drine , Reko je u Goraždu doživio i izvjesna razočarenja.

"Meni su zakačili epitet da sam ja Reko izdajnik, ima takvih priča i ne mogu reći da me ne bole. Ubili su mi majku, familiju, žrtvovao sam život da uđem u ovaj grad i neko sebi daje za pravo da to misli. To me boljelo“, priča Reko.

Film "Makedonac“ u režiji Faruka Sokolovića je dio serijala produkcijske kuće Mebius film i Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje.

"Potražili su me Faruk i Duda Sokolović, željeli su da ova pozitivna priča izađe u javnost. Malo sam bio iznenađen kad sam čuo da je premijera u Banjoj Luci ali poslije sam shvatio da je to dobra stvar. Doživio sma tamo nešto neobično, dosta je mladih bilo postavljali su zanimljiva pitanja, nekako sam se osjećao prijatno i njihova reakcija je bila pozitivna. Drago mi je što je bilo gdje moj čin prepoznat kao ljudsko djelo“, ispričao je za Klix.ba Amir Reko.