Heroji koji su tokom opsade Sarajeva svoje živote rizikovali da bi brinuli o drugima

"Kuhar Avdo je od ničega napravio nešto. Vojska nam je pomogla i oko agregata. Tako je život tekao onako kako je mogao. Kada je počelo granatiranje, dvije granate su pale na krov doma i tada je jedna Slađana ranjena. Prepali smo se i duže vrijeme smo bili u skloništu, a bebe smo sakrili niže u prostorijama jednog kluba gdje su bile zaštićenije. Kada se smirilo puštali smo ih u sobe, ali nismo smjeli na zadnji sprat", kazao je Raljević.

Neprijatelj je imao pregled na gornje spratove doma s Trebevića, odakle su i gađali ovu nevinu djecu i uposlenike. U jednom napadu, ranjen je i Raljević.

"Bio je lijep dan i došli su nam iz jedne organizacije da poprave vrata jer su drvena sva bila uništena od detonacija i granata. Izašao sam vani da utjeram djecu kako im ne bi smetala. Bilo je mirno. Tada je pala granata. Nisam odmah shvatio da sam ranjen jer sam pomagao drugima da izvuku ranjenog radnika kojem je kožna jakna skroz poderana bila a kičma virila. Kada su mi rekli da krvarim pogledao sam u nogu i shvatio da sam ranjen", rekao je.

Tramvaji pod snajperskom paljbom

Rijetki su trenuci kada je u gradu bilo struje. Hrabri radnici KJKP GRAS pokrenuli bi tramvaje i vozili kako bi olakšali život građanima. Jedan od njih je Besim Ećo koji radi kao vozač tramvaja u GRAS-u od 1985. godine. Posebno se sjeća 3. maja kada su snajperi pucali po tramvajima. Taj dan izgubio je i brata.

"Vozio sam i prilazio Skenderiji kada sam vidio da gore tri tramvaja. Uspio sam preko linije 6 pobjeći. Putnici su ležali na podu i vozio sam bez zaustavljanja do Čengić Vile gdje sam tramvaj ostavio do kraja rata", rekao je Ećo.

Od prvog dana rata priključio se Armiji RBiH. Kada bi došla struja a on bio tu, vozio je tramvaj.

"Radio sam to kako bih olakšao narodu. Bilo je teže voziti tramvaj nego biti na liniji jer bih se za liniju pripremio, a ovdje nisi znao šta te čeka. Snajper je stalno tukao, ali to je bio inat da bi olakšali građanima i pomogli", kazao je.

Pucali su često dok je vozio, ali srećom u njegovom tramvaj nikada niko nije stradao. Najteže mu je bilo kada je bio odvojen od žene i djeteta na liniji.

"Bilo je teško razmišljati o njima i o tome kako da sačuvaš glavu svaki dan. Ovdje je bila super atmosfera i svaki radnik je davao sve od sebe. Niko nije postavljao pitanja niti je razmišljao o tome hoće li ga nešto pogoditi već smo išli pa šta bude", prisjetio se.

Maloljetni borci

Brojni borci dali su svoj doprinos i živote braneći svoj dom, grad i državu. Elvedin Džindo je imao 17 godina kada je postao član Armije RBiH. Tada se prvi put susreo s oružjem.

"Nisam znao šta je to rat. Išla je sva raja pa sam i ja. Moj ratni drug Bakir koji je poginuo dao mi je pušku. Stajao sam na stražarskom mjestu i nisam znao ni pucam, ni da je otkočim ni repetiram, ali zahvaljujući drugarima koji su došli iz JNA naučio sam. Bio sam s majkom i sestrom blizankinjom na Vojničkom polju kada sam se prijavio u vojsku. Rekao sam mami da sam bio na straži i da sam dobio pušku, ona je počela plakati i govoriti kako sam dijete i braniti mi, ali sam joj rekao da ću ići. Nikada nisam došao s linije da je nisam naša iza zastora kako me čeka", rekao je Džindo.

Nije razmišljao o strahu. Mislio je samo na to da odbrani svoje naselje i porodicu.

"Ne žalim što sam se prijavio. Mnogi se žale, ali ja nemam takvo razmišljanje. Mi smo bili primorani da se branimo i jesmo puno zakinuti od države, ali u tom momentu niko od nas nije razmišljao o ničemu. Nisam došao u rat da bih dobio neke naknade ili bio heroj", naglasio je.

Otac mu je došao u Sarajevo 1993. godine. Ranjen je na pisti. Izgubio je bubreg, ruku i nogu.

"Bio je i taj problem jer je trebalo doći do bolnice što je bilo nemoguće. Ovdje je bilo teško jer smo bili tampon zona i veza Dobrinja-grad. Čuvali smo pistu, a kasnije tunel. Imali smo sve te ratne probleme kao i cijeli grad. Nije bilo vode, struje i hrane", prisjetio se.

Jedini preživjeli

Tokom rata imao je 14 izlazaka na Bjelašnicu i Treskavicu, a sa 17 godina je otišao pješke i do Goražda. Najteže mu je padalo kada su mu kolege ginule i bile ranjavanje.

"Izdvojio bih akciju preko puta Doma zdravlja na Vojničkom polju 23. marta 1993. godine. Uletjeti smo u jednu kuću u kojoj su bili četnici. Ispred nogu su mi poginula trojica drugova, a ja sam s jednim Jadrankom ostao cijeli dan zarobljen do 10 sati navečer s četnicima. Mislio sam da se neću vratiti. Nemoguće je bilo jer su dolazili i specijalci iz Lase i Vikićevci, ali nisu nam mogli prići. Bio je lijep dan, a oko 4-5 sati je napadalo oko 40 centimetara snijega i navečer smo im pobjegli. Mi smo jedini preživjeli iz te akcije", kazao je udahnuvši duboko.

Kada su izlazili iz grada gazili su vodu, mokri hodali do planina gdje je bio snijeg i dva metra i spavali u zemunicama bez vode i s vrlo malo hrane danima.

"Desila se jedna situacija 1994. godine kada smo stigli do Osmica i vidjeli kako napadaju naše naselje i da ono gori. Svako od nas je nekoga ostavio - majku, sestru, suprugu, djecu... Htjeli smo se vratiti, ali uspjeli su nas ubijediti da će naši momci odbraniti naselje. To je bio veoma težak momenat", kazao je.

Džindo je danas oženjen i ima dvije kćerke. Otac mu je umro nakon rata, a majka i danas živi s njima.