Haški istražitelj Howard Tucker: Mladić nam je jednom za dlaku umakao u BiH, neko zna gdje su tijela ubijenih u genocidu

Prije dolaska u Tribunal Tucker je 27 godina bio policajac u Velikoj Britaniji, većinom detektiv u kriminalističkoj policiji. U Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) došao je u aprilu 1998. na jednogodišnje upućivanje, a ostao je 16 i po godina. Radio je na istragama u centralnoj Bosni, bio zamjenik šefa ureda na Kosovu, a od septembra 2005. do penzionisanja 2014. vodio je ured Tribunala u Sarajevu.

Danas piše trilogiju o ljudima koje je upoznao kroz istrage, a po njegovim iskustvima priprema se i film. U Sarajevo je ponovo došao kako bi razgovarao s preživjelima.

Na pomisao da postane haški istražitelj, kaže, došao je gledajući televiziju. Rat u BiH je već trajao kada je na vijestima vidio britanskog pukovnika Boba Stewarta u Ahmićima.

"Davao je izjavu ispred sela, a iza njega su bile kuće u plamenu i mogla su se vidjeti tijela civila kako leže na pragovima. Bio je ogorčen i gotovo je zahtijevao da se osnuje tribunal koji bi istražio ono što je vidio kao ratne zločine. Sjećam se da sam se okrenuo prema supruzi i rekao: ako osnuju tribunal, tražit će iskusne istražitelje. Ako se to dogodi, prijavit ću se", prisjeća se Tucker.

"Zovem da vam kažem da niste izabrani"

Kada se u britanskom policijskom časopisu pojavio oglas novoosnovanog Tribunala za tri mjesta, prijavio se u posljednji čas, ne očekujući mnogo. Nakon razgovora u Londonu dugo nije bilo odgovora, a onda je stigao neobičan poziv.

"Rekao mi je: 'Zovem da vam kažem da niste izabrani. Ali imam osjećaj da kandidat koji je izabran neće prihvatiti mjesto. Biste li bili spremni uskočiti?' Mislio sam, ko će odbiti ovakvo mjesto? Prošle su sedmice i potpuno sam zaboravio na to. A onda me, malo prije Božića, nazvao isti čovjek: 'Onaj čovjek je odustao. Možete li početi u januaru?'", ispričao je Tucker.

Zbog problema u UN-u počeo je tek u aprilu 1998. Prvi slučaj koji je dobio bili su upravo Ahmići.

"To mi je bilo prilično jezivo, jer oni nisu znali ništa o mojoj prošlosti. Upravo su mi Ahmići skrenuli pažnju na stradanje u Bosni, i evo me nekoliko godina kasnije na toj istrazi", kaže Tucker.

Upućivanje je u decembru iste godine prekinuto zbog spora UN-a i država koje su slale svoje policajce, pa je Tucker otišao kući. Nakon dvije sedmice nazvao ga je šef istraga i pitao može li se vratiti, ali bez ugovora, uz platu iz mjeseca u mjesec.

"To je bila velika odluka. Izgubio bih sav staž u policiji i status detektiva, po povratku bih morao ponovo obući uniformu, a na kraju me koštalo i u plati. Ali supruga me nagovorila, rekla je da je to prilika koju ne smijem propustiti", kazao je.

Uzeo je petogodišnju pauzu u karijeri, a nakon toga dao otkaz u policiji, iako nije znao koliko će Tribunal trajati. Radio je na Kosovu i u Makedoniji, a 2005. je postao šef ureda u Sarajevu, gdje je ostao do obavezne penzije sa 62 godine. Tu se, kaže, počeo baviti Srebrenicom. Nije bio istražitelj u nekom od 11 istražnih timova, nego je koordinisao pomoć timovima tužilaštva i u ime tužioca se sastajao sa žrtvama.

"Stranac, kršćanin, muškarac"

Iako je u policiji radio na ubistvima, Tucker kaže da je najveći broj žrtava u jednom slučaju do tada bio dva. Prvo ga je, kaže, pogodio razmjer zločina, a onda i pitanje kako će ga primiti žrtve.

"Ja sam stranac, kršćanin, a moje žrtve su muslimani, većinom žene. Mislio sam, kako će se osjećati dok ih ispituje muškarac, stranac, kršćanin? To nikad nije bio problem. Kasnije sam to spomenuo jednoj od žena. Nasmiješila se i rekla: 'Gospodine Howard, vi ne shvatate da smo mi znali da, da nije MKSJ-a, nijedan od ovih zločina ne bi bio istražen, niko ne bi bio pronađen i niko od odgovornih ne bi odgovarao'", ispričao je.

Taj odgovor je, kaže, postao njegov pristup. Žrtve su htjele sarađivati jer su tražile pravdu i, iznad svega, svoje nestale. S mnogima je s godinama izgradio blizak odnos i danas ih posjećuje.

"Većinu ih smatram prijateljima, a neke gotovo porodicom. S njima se osjećam potpuno opušteno i nadam se da se i oni tako osjećaju sa mnom", kazao je Tucker.

Kako se ispituje osumnjičeni za ratni zločin

S osumnjičenima je, kaže, razgovarao kao profesionalac koji je u policiji proveo više od 25 godina. Neke je smatrao potpuno zlim, a druge "jednostavno kriminalnog uma". Ključno je, naglašava, odvojiti se od emocija.

"Čak i ako znate koji su dokazi protiv osumnjičenog, on je u osnovi nevin dok mu se ne dokaže krivica. Ispitivanje ne znači da odmah krenete: jeste li ubili tog i tog, jeste li ih strijeljali na polju i zakopali u masovnu grobnicu? Ne. Razgovarate s njim kao sa svjedokom. Saznate ko je, gdje je služio, ko mu je bio u lancu komandovanja, s kim je radio", pojašnjava Tucker.

Oni koje je on ispitivao, kaže, negirali su sve do kraja, dok se kolegama dešavalo da neko prizna krivicu.

Posebno teško je, kaže, bilo izgraditi slučaj, jer istražitelji nisu imali posla s običnim ubistvom, nego s ljudima "iz običnih sredina koji su odjednom uzeli pušku i počinili užasne stvari". Kao primjer navodi Potočare, gdje se počinje od onoga što se zna, pa se ide unazad: koje su jedinice bile tamo, ko je komandovao, ko su podređeni oficiri, a ko strijelci.

"Bijela kuća, na primjer: nismo znali ništa o njoj dok svjedoci nisu počeli govoriti o 'Bijeloj kući' i tačno je identifikovali. Znamo da su srpski vojnici tamo odvodili muškarce i žene, silovali ih i ubijali. Onda se usredsredite na to mjesto i gradite hronologiju", kaže Tucker.

Jedan svjedok, dodaje, nije dovoljan.

"Na papiru je lako reći da se ovdje dogodila eksplozija i da je poginulo desetak ljudi. Ali ako to kaže samo jedna osoba, morate reći: ne sumnjamo u vas, ali dokažite. Na sudu vam treba potkrepljenje: drugi svjedoci, koje su jedinice imale artiljeriju, gdje je bila postavljena. To je spor i dug proces", pojašnjava.

Priče koje se ne zaboravljaju

Upitan koja ga je priča najviše pogodila, Tucker kaže da je teško izdvojiti jednu, ali spominje Nedžada Avdića, koji je kao 17-godišnjak preživio strijeljanje.

"Bio je u maršu smrti, zarobljen je na poljima i odveden u školu, gdje je danima bio zatočen, mučen i zlostavljan. Onda su ih kamionima odvezli, s povezima preko očiju i rukama vezanim na leđima. Dok je ulazio na livadu kod brane Petkovci, vidio je stotine tijela onih koji su već strijeljani. Rekli su mu da izabere svoje mjesto i pogođen je tri puta. Ne možete ostati ravnodušni na priču 17-godišnjeg dječaka kojem se cijeli svijet srušio i pretvorio u horor", kaže Tucker.

Spominje i Hajrudina Mešića koji je jedini od petorice braće ostao živ i koji je danas profesor u Sarajevu te Šehidu Abdurahmanović iz Srebrenice čiji je muž otet i ubijen 1992. godine. Ona je, priča Tucker, pobjegla s djecom jer je bila sljedeća na spisku, a onda se sama vratila, preuzela tijelo muža iz policijske stanice i sahranila ga.

"Izazivam bilo koga da ga te priče ne potresu. Osjećate tugu s tim ljudima, ali i ogromno poštovanje, zbog toga kako su preživjeli i s kakvim dostojanstvom i dalje traže svoje", kazao je.

"Uzeli su mi sve"

Svjedočenja žrtava bila su, kaže Tucker, ključna, jer bez njih ne bi bilo ni presuda, koliko god forenzika bila dobra. Podsjetio je na riječi Hatidže Mehmedović koja je preminula prije par godina.

"Rekla mi je: 'Uzeli su mi sve. Šta mi još mogu uraditi?' Mislim da je izgubila 52 muška člana porodice, s obje strane, i niko nije ostao. Kad je umrla, još je tražila jednog sina, a od drugog su pronađeni dijelovi kostiju. I ta priča se ponavlja stotine puta", kaže Tucker.

Ističe da od preživjelih nikad nije čuo želju za osvetom.

"Ne mogu reći da bih ja bio isti. Da sam pretrpio i pola onoga što su oni, želio bih krv na svojim rukama. A oni ne govore o osveti, govore o pravdi i istini. Jedna mi je rekla: 'Spremna sam pružiti ruku neprijatelju radi pomirenja, ali kako, prije nego što istina izađe na vidjelo i prije nego što pronađem svoje najmilije?'", ispričao je.

Podsjeća da više od 800 žrtava iz Srebrenice i dalje se vodi kao nestalo.

"Neko zna gdje su, a nakon toliko godina niko nije imao hrabrosti javiti se i reći da zna. Jer to nije 800 ljudi u jednoj grobnici, većina je negdje u masovnim grobnicama", kazao je Tucker.

"Kako možete veličati osuđenog za ubistvo 8.000 ljudi?"

Negiranje genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca Tucker naziva užasnim.

"Njima je krivica dokazana pred međunarodnim sudom i oni su osuđeni. Kako možete veličati nekoga ko je proglašen krivim za ubistvo 8.000 muškaraca i dječaka? Kako je to moguće u bilo kojem ljudskom društvu?", pita se Tucker.

Za to, kaže, više krivi ljude na vlasti nego građane, naglašavajući da to ne podržavaju svi Srbi.

"Imate generacije mladih kojima se kroz obavezne školske programe servira verzija događaja koja nije istinita. To je u najmanju ruku nemoralno", kazao je.

Prisjeća se razgovora s njemačkim admiralom koji je u to vrijeme bio komandant EUFOR-a. Admiral mu je, kaže, objašnjavao kako se njemačko društvo nakon Holokausta suočilo s prošlošću i bio je spreman to predložiti liderima u BiH.

"Doživio je potpuni neuspjeh. Evo nas, toliko godina nakon Srebrenice, a negiranje je i dalje rašireno, vjerovatno i jače", kaže Tucker.

Spominje i parade koje je, kako kaže, organizovao Milorad Dodik dok je bio predsjednik, a za koje smatra da su bile protivne Dejtonskom sporazumu i stavovima Ureda visokog predstavnika.

"Ja sam samo običan čovjek, ali kako je to moguće? Kako društvo, ne samo u Bosni nego i međunarodna zajednica, može dozvoliti da negiranje u ovoj fazi prođe nekažnjeno?", pita Tucker.

Reakcije, smatra, nisu dovoljne, a sve se svodi na obrazovanje mladih. Ističe da ne želi osuđivati srpski narod, jer to, kaže, radi manjina na vlasti, ali da i građani imaju odgovornost jer biraju one koji vode politiku.

"Imam dosta prijatelja Srba i jako mi je žao poštenih ljudi. Pretpostavljam da nije lako priznati da su vaši vojnici i lideri počinili tako užasne zločine. Ali djecu učite šta je dobro, a šta loše. Kako možete odgajati djecu na laži? Ne mogu to razumjeti", kazao je.

"Tribunal je imao mane, ali je uradio posao koji niko drugi ne bi"

Tribunal Tucker opisuje kao "nevjerovatnu organizaciju" koja je imala mana, ali je uradila izvanredan posao. To što nisu osuđeni svi od 161 optuženog za njega je, kao istražitelja, dokaz da su suđenja bila poštena.

Ipak ističe da su neke presude u žalbenom postupku u slučaju Ahmići poništene koliko on razumije zbog formalnosti i da je to bilo uznemirujuće za njega, a za žrtve još više.

"Ali bez Tribunala niko ne bi bio uhapšen ni osuđen, a stotine osumnjičenih i danas bi šetale ulicama. Zamislite da Karadžić, Milošević i drugi iz vrha i dalje šetaju ulicama. Iskreno, mislim da mnoge zemlje nisu vjerovale da će Tribunal ikoga osuditi", kazao je Tucker.

Osvrnuo se i na današnje napade na Međunarodni krivični sud. Tvrdnje poput Trumpovih da sud treba ukinuti naziva glupostima.

"To bi trebao biti nezavisni sud, slobodan od bilo kakvog političkog uplitanja. Postavljat će pitanja koja vam se neće dopasti. Mnogi se nisu slagali s optužnicama protiv Netanyahua i njegovog najužeg kruga. Je li uznemirujuće kad su optuženi saveznici? Naravno. Ali prema statutu smo pristali na to", kaže Tucker.

Govori kako se često postavlja pitanje da li optužnica protiv Putina, ako on vjerovatno nikad neće biti uhapšen ima smisla, ali da je odgovor je primjer Miloševića.

"Niko nije mislio da će Milošević biti uhapšen. Ali politika se mijenja, postoji međunarodni pritisak, i Milošević je izručen. Je li to vjerovatno u bliskoj budućnosti? Mislim da nije. Ali znači li to da ih ne treba istraživati? Naravno da treba", kazao je.

Priznaje da su takvi sudovi skupi, a istrage duge i pune opstrukcija, i to "ne samo s terena, nego i od hijerarhije, od ljudi s novcem". Ipak, smatra da je novac dobro potrošen.

"Koja je cijena istine i pravde, posebno za ljude u Bosni, bili oni Bošnjaci, Srbi ili Hrvati? Uostalom, to pitanje ne treba postavljati meni. Pitajte Muniru Subašić je li se isplatilo imati Tribunal. Pitajte Kadu Hotić. To su ljudi u čije ime smo radili", kaže Tucker.

Potjera za Mladićem i Karadžićem

Kao šef ureda, Tucker je po nalogu tužioca formirao radnu grupu za bjegunce (Fugitive Task Force). U njoj su bili predstavnici EUFOR-a, NATO-a, domaćih obavještajnih agencija, Ureda visokog predstavnika i, kako kaže, "vjerovali ili ne", jedne specijalne jedinice iz Republike Srpske.

Cilj je bio dvojak: uhapsiti Mladića i Karadžića ako dođu u BiH vidjeti porodicu i razbiti mrežu koja je finansirala njihov život u bijegu. Grupa je, kaže, radila sve do hapšenja Mladića.

"Znao sam da će na kraju biti uhvaćen, ali nadao sam se da će to biti prije nego što odem iz Tribunala. I bilo je. To je bio sjajan osjećaj", kazao je Tucker.

Kada bi stigla pouzdana dojava, vojska bi osigurala teren, a istražitelji bi helikopterom stizali da pretresu objekat i privedu osumnjičenog. EUFOR je u svojoj bazi, uz Tuckerovo učešće, izgradio posebnu pritvorsku jedinicu u kojoj su uhapšeni čekali prebacivanje u Hag. Zdravko Tolimir priča Tucker, žalio se da je otet i preko granice ostavljen u BiH.

Najmanje dva puta, kaže, vjerovali su da je Mladić u BiH i pokušali ga uhapsiti.

"Izveli smo ozbiljne operacije, ali nije bio tamo. Jednom smo ga promašili: nekako se uplašio i vraćen je, imao je punu zaštitu. U akciji je moglo biti i do 2.000 vojnika, zato smo morali biti sigurni u obavještajne podatke", pojašnjava.

"Prije svih tih gluposti bili su prijatelji"

Saradnju s policijskim strukturama iz Republike Srpske opisuje kao iznenađujuće dobru. Na jednom od prvih sastanaka, prisjeća se, za istim stolom bili su predstavnici bosanske obavještajne agencije i specijalne jedinice iz RS-a.

"Nisam razmišljao o tome da su prije svih tih gluposti oni bili prijatelji i radili zajedno. Pozdravili su se kao prijatelji koji su i bili. Bilo mi je bizarno da su na dvije strane ograde, a ipak imaju sjajno prijateljstvo i izvanredno rade zajedno", ispričao je Tucker.

Iako je, kaže, bio nervozan zbog njihovih veza s Dodikom i političkim sistemom, pokazali su se "nevjerovatno profesionalnim".

"Usudio bih se reći da bih im u bilo kojem trenutku povjerio svoju ličnu sigurnost, što mnogo govori u vrijeme kada je bilo mnogo neprijateljstva prema Tribunalu", kazao je.

Nestali: "Kao igla u plastu sijena"

Za pronalazak preostalih nestalih nema brzog rješenja, kaže Tucker. S prijateljem, forenzičkim arheologom koji radi za Međunarodnu komisiju za nestale osobe (ICMP) i profesorom na Univerzitetu Bournemouth, priprema projekat ponovnog pregleda dokazne građe iz spisa MKSJ-a, kako bi se pronašlo ono što je možda propušteno.

"Nadao sam se da će nakon ovoliko vremena onima koji su učestvovali u ukopavanju proraditi savjest i da će reći gdje su neka od tih tijela. To se nije desilo. Ne znam kako mogu spavati noću znajući te informacije. To je kao tražiti iglu u plastu sijena. Vrijeme, novac, trud", kazao je.

Tri knjige i film

Tucker kaže da nakon penzionisanja nije namjeravao pisati knjigu i da je o svom radu rijetko pričao čak i s prijateljima, ne želeći im nametati te užase. Na nagovor bliskih prijatelja završio je kurs pisanja.

"Moja ideja nije bila pisati o sebi, nego o odnosu sa žrtvama ratnih zločina, ispričati njihove priče kroz svoja iskustva", pojašnjava.

Razgovarao je s oko 13 preživjelih, a samo intervju s Nedžadom Avdićem ima više od 24.000 riječi. Zato je odlučio da njihove cijele priče objavi zasebno, a knjigu podijeli u tri toma: o centralnoj Bosni, o Kosovu i Makedoniji, te o Srebrenici. U knjigu uključuje i preživjele iz Prijedora i logora, Vlasenice, a ovih dana razgovara s ljudima iz Ahmića i okoline.

Prva knjiga je, kaže, skoro gotova i nadao bi se da izađe prije 16. aprila iduće godine. Po njegovim iskustvima priprema se i film, za koji je scenarij završen i finansiranje osigurano, a čeka se režiser i glavni glumac.

"Ne želim da knjiga bude akademsko djelo. Nisam historičar, ja sam praktičar. Želim da se čita kao da sjedim naspram prijatelja i pričam mu priču uz kafu", kaže Tucker.

Knjiga će zasad biti samo na engleskom, jer je, kako kaže, finansira sam i nema izdavača. O promociji je razgovarao i s načelnikom Općine Stari Grad Irfanom Čengićem.

U Tribunalu je, kaže, proveo 16 i po godina, što mu je postala druga karijera, a Bosna dio života.

"Uvijek sam znao da postoji nečovječnost čovjeka prema čovjeku, ali nikad nisam mislio da će to biti u ovakvom kontekstu, gdje komšije ubijaju komšije. Imam opsesiju da završim posao koji sam počeo i svijetu predstavim priče ovih nevjerovatnih preživjelih. Podijelili su sa mnom najgora iskustva koja čovjek može zamisliti i otvorili mi srca i duše, što je neprocjenjivo", kazao je Tucker.