Glupi Bosanac

Razloga za što je Bosanac po pravilu glup, možemo naći u desetinama primjera u vicevima koji su već godinama jedan poseban kulturološki uklon i oznaka koje koriste nama susjedne zemlje, kako bi sa pozicija neke neosnovane superiornosti po svaku cijenu snizili našu vrijednost. Po toj logici stvari, svi smo mi Mujo i Fata. Dakle, neki šeprtljavi likovi koji nemaju pojma o životu i kojima neka vrsta primitivne naivnosti pomaže da opstanu i funkcioniraju tek kao nižerangirana bića. Tim slijedom i Bosna sama je jedan mizerni prostor, obavijen jadom i bijedom, mjesto svakojakih kolonizacija i upravljanja sa svih mogućih strana. Pa, prema tome proistječe da ti susjedi, je li, imaju posebnu emancipatorsku ulogu u odnosu na Muje i Fate i njihovu im domovinu. Najbanalnije rečeno.

I ova priča može sasvim funkcionirati. Ako pogledate najznačajnija filmska i televizijska ostvarenja, vidjećete da je upravo to slika koja se održavala i ako hoćete, nametala dugi niz godina, kao neka vrsta namjernog gušenja bilo kakvog razvoja, opismenjavanja i urbanizacije. Socijalno dno koje je kroz svoje filmove tematizirao, na primjer, Emir Kusturica možda su i ponajbolji primjer tome. O utjecaju Top liste nadrealista i njihovom preslikavanju na život običnog čovjeka nije potrebno posebno govoriti s obzirom da su se etablirali kao produkt istinskog bosanskog duha i afirmacija njegove vrijednosti.

No, nakon posljednjeg ratnog uragana koji je opustošio našu zemlju, barem se moglo i pretpostaviti da će se stvari izmijeniti i procesi okrenuti u nekom drugom smjeru. Da će Bosanci steći neki drugačiji epitet ali i sami doprinijeti razbijanju uvriježenih predrasuda o tome kako su jednostavno glupi. I tačka. Ali slika o tim i takvim Bosancima se ipak održala. Najbolji povod za ovakvo uvjerenje bio mi je film hrvatskog reditelja Ognjena Sviličića 'Armin' koji je prije par večeri emitiran na FTV-u. Uloga oca dječaka Armina kojeg glumi Emir Hadžihafizbegović, potpuno se uklapa u sliku stereotipa o Bosancu. Jedan prenaivni lik koji u svoj svojoj dobroti ispada previše glup i nesposoban za nošenje sa takvim sredinama kakva je, na primjer, Zagreb. To je onaj Bosanac, je li, kao i svi ostali, koji ne govori strani jezik, sa strancima se sporazumijeva rukama, nemušt je i bez manira, ne poznaje bonton i pravila društvenog ponašanja, i stalna je žrtva prikrivenog podsmijeha. Ali pošto je dobričina po prirodi i ne misli zlo, može ostati barem u ćošku te nadmoćne kulture koja sama po sebi ima obavezu da ga dovede u red i opismeni 'Armin' se, vrlo je jasno, može gledati i 'čitati' na taj način.

Iako ova slika bez dvojbe korespondira sa stanjem na terenu, činjenica je i to da je zbog njenog preovladavanja, sada već ukorijenjena predrasuda. A krivicu za to, naravno, snosimo i mi. Zato što smo pristali da uprkos nizu prednosti i bogatstava koje ima ova zemlja, ponajprije u mladim talentima, dopustimo da i dalje budimo tretirani kao nižerangirani i klasa koja uvijek mora imati velikog brata iznad sebe. To je i zato što uporno odbijamo promijeniti sebe, unijeti nove vrijednosti, stvoriti novu politiku i umiti lice ove zemlje. Nazovite to lijenošću, samozadovoljstvom ili čime god hoćete, ali za nepostojanje napretka, očito je, krivi smo sami. Zato je i naša zemlja, pored koje druge nemamo, postala svojevrstan poligon za eksperimentiranje i isprobavanje svega i svačega, i provođenje svačije osim naše vlastite volje.

Stvari možemo pojednostaviti dotle da kažemo da je u Hrvatskoj, na primjer, sasvim normalno da kao turista kupujete samo hrvatske proizvode bez ikakve nade da ćete naći bilo koji bosanski, dok se u Bosni hrvatski proizvodi toliko agresivno štite da to prelazi okvire uspješne ekonomije. Bez daljnjeg, to je rezultat činjenice da je Bosna samo jedan prostor u kojem se može šta se hoće jer ona nije plodno tlo za zakone bilo koje vrste.

Na kraju, moramo li kriviti nekoga drugog za očite stvari za koje smo sami krivi? Naravno da ne. Drugi samo koriste ono gdje smo najtanji, a to se bezmalo, može odnositi na gotovo sve. Pa, nam i otvoreno, putem ekrana, na jedan pristojan način reći kako smo samo glupi.