Gabriele Muller, Njemica s adresom u Goraždu: Moto moje generacije je bio "Nikad više rat..."

Svoj rad usavršavala je na Institutu za edukaciju iz feminističke psihodrame nedaleko od Bremena.

"Bila sam sigurna da će ta metoda mnogo pomoći u radu sa traumatiziranim ženama i djecom u Kući za žene i djecu u Hamburgu, gdje sam tada radila, a istovremeno sam se počela suočavati s vlastitim iskustvima nasilja i odnosom s ocem“, priča Gabriele.

Veza sa BiH počela je ratom na prostoru bivše Jugoslavije. Svoja iskustva podjelila je najprije u Zagrebu, metoda psihodrame je oduševila njene kolegice, a Gabrilele je bila sretna.

"Moto moje generacije u Njemačkoj bio je 'Nikad više rat, nikad više fašizam'. To je bio bedem koji nas je štitio od nacističke prošlosti naših roditelja i generacije njihovih roditelja, ali i od naših najdubljih osjećaja krivice“, kaže Gabriele kojoj je novi užasan rat u Evropi ojačao angažman da se bori protiv ratova i nasilja i daje podršku žrtvama.

Godine 1994. prvi put se našla u ratu, na području srednje Bosne, u Zenici. Radila je s kolegicama iz Medice, a ovo iskustvo ju je potpuno promjenilo.

"Nikada ranije nisam imala osjećaj da sam na pravom mjestu i da činimo ono pravo. Bilo je bolno pratiti ljude u njihovom najdubljem bolu, ali je bilo prelijepo doživjeti da se mijenjaju, da nakon tuge ponovo dolazi radost. Teško je to bilo objasniti po povratku u Njemačku. Za mene to nije imalo veze s nekim junaštvom, taj rad mi je omogućio i bolje razumijevanje sebe i svog puta“, pojašnjava Gabriele.

Iskustva iz Zenice zapravo su i dovela do osnivanja ženskog mirovnog projekta Kuća SEKA. Ona je odgovor na rat, mržnju i naslje nad ženama. Osnovana je 1997. godine, sa sjedištem na jadranskom otoku Brač, da bi nakon deset godina preselila u Goražde.

U osnovi projekta je pružanje psihološke podrške i edukacije. U deset godina rada na Braču u programima SEKE je učestvovalo ukupno 1.638 žena i djece iz više od 150 organizacija iz Hrvatske, BiH (Federacije i RS), Slovenije, Srbije, Makedonije i Albanije.

"Čak dvije trećine žena i djece s kojima smo radili na Braču bili su iz BiH. Bilo je tih područja, bože sačuvaj... Kada su nam dolazile Bosanke to je bilo posebno za mene, možda i zbog njihovog humora i volje za životom, iako sam znala šta su sve prošle. Ma kako smo mi samo pjevale, plesale... Radilo se nekad i po 16 sati dnevno, a onda se nakon rada one rasterete, dolazi olakšanje, ne mogu se sjetiti da sam se kasnije toliko smijala kao tu na Braču. Ne bih voljela da toga nema u mom životu, jer sam puno dobila i sama. Zimi sam mogla da putujem i uglavnom sam obišla sva ta mjesta iz kojih su one dolazile iz cijele BiH, iz Zenice, Tuzle, Mostara i okoline Banje Luke, Goražda...“

Prelazak u Goražde je za Gabriele bio novi izazov.

"Prvi put sam ovdje došla kad smo provele pilot projekat sa borcima 2003. godine, tada smo došli u posjetu, a SEKA se kao projekat preselila u ljeto 2007. godine. Ja sam tada još uvijek putovala nekih godinu i po dana od Brača do Goražda, tražila sam mjesto gdje ću ovdje živjeti, ambijent koji meni treba, jer bez prirode i vrta ja ne bih mogla funkcionirati. Moj posao zahtijeva da se fokusiram na druge i zato mi treba nešto suprotno, da ne trebam ništa ni slušati ni pričati, volim prirodu i cvijeće“, priča Gabriele.

Brač na kojem je provela deset godina života bio je prelijep za Gabriele koja je kao dijete sanjala o moru.

"Otok je lijep, na moru za mene nema lošeg vremena. I zimi sam se kupala sve do februara, mart je bio previše hladan. Ali na Braču nismo više mogli ostati, jer to je ipak turističko mjesto. Bilo je teško pronaći stručne kolegice koje bi trajno radile posao, neke su probale, ali im je posao bio i dosadan i izoliran i ujedno težak. Goražde je specifično, a ovdje nije bilo poznato šta je to rad s traumatiziranim osobama. Započeli smo raditi s borcima, oni su očajnički željeli da neko dođe i radi s njima. U početku sam mislila da ću samo educirati kolege u načinu rada i biti podrška, ali to je nešto drugo, posebno jer muških kolega nije bilo, jedina koja se prihvatila tog posla i fantastično radi od početka je Gordana Šapčanin".

Gabriele dodaje kako joj je pri prvom susretu Goražde 'leglo'.

"Tada je još prilično strašno izgledalo, ali ovo mjesto u dolini, pa Drina, sve to ima sličnosti sa mjestom iz kojeg ja dolazim, mislim na predgrađa koja me podsjećaju na južnu Njemačku, kada sam ja bila dijete. Zato je meni bilo lako ovdje preseliti, a imala sam dovoljno vremena putujući da se oprostim od Brača. Njemačka mi nedostaje, volim da idem tamo, ali i ovdje je moj dom“, kaže Gabriele.

Pojašnjava kako teškim životnim odlukama uvijek treba dati prostora.

"Trebamo sebi dati prostor u kojem se opraštamo i žalujemo, kao ja od Brača. Sad ovdje uređujem svoj vrt i to je peti vrt koji iz temelja pravim kao ekološki vrt, to je moja specijalnost. Živim čak na Dubištu, to mi je puno više odgovaralo i zdravstveno, jer to je moj resurs za posao koji je nekad zahtjevan i težak, a rad u vrtu me relaksira i pomogne mi, bavim se biljkama, bez toga ne bih mogla funkcionisati“, kaže Gabriele.

Obožava prirodu, ali i bosanski humor u kojem istinski uživa.

"Ne volim kada se ljudi smiju drugima, to je recimo nekako prisutno i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Ja volim engleski humor, ali bosanski je zaista specifičan, obožavam ga, Bosanci se smiju na svoj račun, nekad baš crno, ali veoma duhovito. Posebni su po humoru“, kaže Gabriele.

Božanska iskra

Najvažnija u načinu rada i terapije je filozofija psihodrame koja pomaže ljudima koji su preživjeli strahote.

"Ja mislim da svaka osoba duboko u sebi ima nešto kao Božansku iskru, to je kao temeljni potencijal, mudrost i sposobnost za samoiscjeljenje jer negdje duboko u nama to postoji. Prolazimo kroz teška iskustva, odgoj i te tradicionalne norme, posebno za žene i djevojčice, to nas zna dosta udaljiti od te iskre, ali ja znam da to postoji i cilj je da ljudima pomognemo da se spajaju sa unutrašnjim potencijalom. To funkcioniše kad je neko spreman da radi na sebi. Mi imamo metode da ih usmjerimo i nekad se dešava da sve napreduje i onda se desi nešto što vrati stvari na početak, kako se već zna desiti nepravda, deložacija, gubitak posla ili oduzimanje penzije, ma strašne stvari. Kad se to desi ljudima koji su radili na sebi, puno brže se mogu stabilizirati i pronaći neki put“, priča Gabriele.

A onima koji posjećuju SEKU njeno postojanje je životno važno, poput utočišta u koje mogu pohraniti sve ono što ih boli, a što ostatak svijeta možda ne bi razumio.

"Kad ljudi uspiju prebroditi traume mogu lakše i bolje živjeti s njima i to je veoma bitno za odnose u porodici. Također, ako osoba ne vjeruje kako to može prevazići, onda samo propada. Važno je steći samopoštovanje, djelotvornost i vjeru u sebe i to omogućava kvalitetan i čak sretan život“, pojašnjava Gabriele.

Kao psihoterapeutkinja ima priliku puno toga saznati.

"Povjerljivost je veoma bitna, mi moramo voditi računa o tome i zato sam ograničena, posebno u maloj sredini, da učestvujem u društvenom životu. Zbog intenziteta posla trebam vremena da bih neke stvari 'prežvakala', veoma mi je teško i kad vidim ljude da se moraju tako boriti i da teško uspijevaju. To je ono čime ovdje nisam zadovoljna“, kaže Gabriele.

Ističe kako je nakon rata došlo olakšanje i da su riječi 'Bit će bolje' izgovarane u narednih deset godina.

"Ali sad više niko to ne kaže, ljudi ne osjećaju taj optimizam. Jesu neke stvari urađene, ceste, zgrade... sjajno je to da imamo, kao i toliko firmi, ali ovdje također imamo i divlji kapitalizam. Ljude izrabljuju, žive u nekom stresu i strahu. Strašno je da nam ovdje dolaze mladi očevi i majke s teškim problemima, a koji hoće da počnu neki život. Oni su u stresu, rade dan i noć, vikend, kako oni mogu formirati porodicu, na kraju će se samo razboljeti“, smatra Gabriele.

Ističe kako ima utisak da živimo na kraju 19. stoljeća pa je zabrinjava i arogancija Međunarodne zajednice prema ovom prostoru.

"To su velike teme, od kredita MMF-a pa dalje, s jedne strane podržavaju takve zakone, a s druge afirmišu ljudska prava kao da ljudi ovdje nisu imali pojma šta su to ljudska prava. To je arogancija zapada, arogancija bogatih zemalja. Ta nepravda u svijetu je stravična, ali to su velike teme. Fali mi svuda da se sjetimo neke etike u politici, etike u gospodarstvu, etike u svim segmentima života. Jer ljudi su centar svega, zašto sve drugo postoji ako ne zbog ljudi. Ljudi moraju biti u centru svega, ako se to ne promijeni, onda je sve uzaludno“, ističe Gabriele.

Nagrada "Aleksandar Fridman“, koju je krajem prošle godine Psihološki centar Esra iz Beča dodijelio Kući SEKA, za Gabriele je velika lična satisfakcija.

"Ova nagrada meni puno znači u mojoj struci. Ovdje smo razvile posljednji pristup metode psihodrame i pokazale zašto je ona dobra metoda. Zato mi je nagrada kada tamo daleko neko prepozna vrijednost i ozbiljnost našeg rada. Ne želim reći da on ovdje nije cjenjen, ali ponekad nisam sigurna da li je dovoljno shvaćena težina i dimenzija našeg rada. Nadam se da će nagrada imati efekta i ovdje i da će naš rad biti podržan, jer mi se već 18 godina finansiramo kroz projekte i bez privatnih donacija u ovim godinama ja ne znam gdje bismo mi bili“, dodaje Gabriele.