Foreign Policy: "Trump nanosi udarac BiH, Dodik bi mogao pomoći Hrvatima u stvaranju trećeg entiteta"

U analizi magazina Foreign Policy navodi se da Trumpovi potezi u našoj zemlji, posebno ukidanje sankcija Miloradu Dodiku, idu direktno u korist Moskve i pomažu Kremlju da potkopa mir na Balkanu i destabilizuje Evropu iznutra.

U nastavku prenosimo ključne dijelove teksta objavljenog u Foreign Policyju.

Dana 29. oktobra Trumpova administracija ukinula je sankcije Miloradu Dodiku, bivšem lideru entiteta Republika Srpska. Odluka je uslijedila svega nekoliko dana nakon što je američko Ministarstvo finansija 17. oktobra ukinulo sankcije četvorici Dodikovih saveznika.

Sjedinjene Američke Države su Dodika sankcionisale 2017. godine zbog održavanja referenduma kojim je formalno obilježen 9. januar, dan osnivanja "Republike Srpske" 1992. godine. Taj čin je bio otvoreno priznavanje ratnih ciljeva Srbije tokom rata, ali i direktno kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je rat okončan i uspostavljen okvir za suživot i podjelu vlasti između tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini.

Dejton je više puta bio na ivici raspada, uglavnom zbog Dodikove secesionističke politike. Ukidanjem sankcija Dodiku, Trumpova administracija sada jača upravo one snage koje ruski predsjednik Vladimir Putin priželjkuje da razore mir uspostavljen u Dejtonu i oslabe Evropu iznutra.

Dodikovo savezništvo s Moskvom počelo je ubrzo nakon što je 2006. postao premijer Republike Srpske. U to vrijeme SAD su već preusmjerile pažnju na ratove u Afganistanu i Iraku, dok je NATO predao mirovne operacije manjoj i opreznijoj misiji Evropske unije. Britanac Paddy Ashdown, posljednji visoki predstavnik u Bosni koji je imao stvarnu moć, najavio je svoj odlazak krajem 2005. godine. Njegovi nasljednici oklijevali su koristiti tzv. "bonska ovlaštenja", da smijene opstruktivne zvaničnike i nametnu zakone. U Briselu se prioritet pomjerio s reforme Bosne na upravljanje migracijama.

Tolerisanjem Dodika, umjesto suočavanja s njim, Evropa mu je dala prostor da testira granice Dejtona i potiskuje međunarodni nadzor. Putin je to prepoznao i učinio Dodika, pravoslavnog Slavena kao i sebe, svojim čovjekom na Balkanu.

Dodik je postao redovan gost u Kremlju, gdje ga je Putin dočekivao ne kao regionalnog političara, već kao šefa države. Ruski državni mediji prenosili su njegove izjave, a pravoslavni sveštenici blagosiljali njegov nacionalistički pohod. Dodik je otvorio vrata Gazpromu, ruskim bankama i kompanijama u Republici Srpskoj, puneći vlastiti džep, ali i zadržavajući bosanske Srbe ekonomski zavisnima od Moskve.

Rusija ga je ujedno štitila od međunarodne odgovornosti. Godine 2021. Moskva je izdejstvovala da se iz rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o produženju mandata EUFOR-a izbace sve reference na Ured visokog predstavnika (OHR). Time je OHR dodatno oslabljen, a civilni nadzor efektivno odvojen od vojne provedbe Dejtona, što je Zapadu otežalo da zaustavi one koji prijete krhkom miru u Bosni.

Istovremeno, Rusija je koristila regionalnu politiku da produbi svoj utjecaj. Bosna je postala koristan alat Moskve za zadržavanje Srbije u njenoj orbiti i udaljavanje od Evropske unije.

Srbija je započela pregovore o pristupanju EU 2014. godine, godinu dana nakon što je Hrvatska postala članica, ali do sada bez napretka. Takav zastoj odgovara i Putinu i Dodiku. On Dodiku omogućava da širi narativ o "Velikoj Srbiji", isti onaj koji je 1992. zapalio Bosnu i Hercegovinu, a koji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ne može u potpunosti odbaciti bez gubitka nacionalističkog kredibiliteta, niti ga može potpuno prihvatiti bez ugrožavanja evropskog puta Srbije. Ta dvostruka pozicija omogućava Moskvi da zadrži utjecaj na Balkanu.

Još jedan kanal ruskog utjecaja je mađarski premijer Viktor Orban. Budimpešta je više puta blokirala ili odgađala uvođenje evropskih sankcija protiv Dodika, štiteći ga od koordinisanog pritiska koji bi mogao obuzdati njegove secesionističke ambicije. Orbanova opstrukcija omogućila je Kremlju da proširi svoj utjecaj unutar same EU, podrivajući evropsko jedinstvo po pitanju Bosne i otkrivajući koliko je kontinent ranjiv na unutrašnje "remetioce".

Ironično, Rusija je u početku bila među braniteljima Bosne. Tokom 1990-ih bila je članica Kontakt grupe zajedno s Britanijom, Francuskom, Njemačkom, Italijom i Sjedinjenim Državama, tražeći način da okonča rat. Nakon Dejtona, Rusija je poslala oko 1.200 vojnika u NATO-ovu implementacionu, a kasnije i stabilizacionu misiju. Te snage su zajedno s NATO-om čuvale skladišta oružja i nadgledale centralnu Bosnu, što je predstavljalo rijedak trenutak stvarne poslijeratne saradnje Moskve i Zapada.

Odluka Trumpove administracije da ukine sankcije Dodiku ispunjava jedan od ključnih ciljeva Putinove strategije: razbijanje zapadnog poretka. Iako Bosna više ne dominira svjetskim naslovnicama, ako je Evropa sada ignoriše, uskoro će se ponovo suočiti s njom. Njeno urušavanje destabilizovalo bi kontinent i oslabilo evropske napore da se suprotstave ruskoj agresiji. Ako Evropa želi zadržati liniju odbrane u Ukrajini, mora istovremeno braniti mir u Bosni, i dokazati da je još uvijek sposobna da oblikuje stabilnost na vlastitom tlu.

Trumpova odluka, čini se, ima više veze s lobiranjem nego s Bosnom. Dodikova vlada angažovala je nekoliko ljudi iz Trumpovog kruga kao lobiste, među njima i sramoćenog bivšeg guvernera Illinoisa, Roda Blagojevicha, kojem je Trump 2020. skratio zatvorsku kaznu, a potom ga 2025. i pomilovao. Blagojevich, sin srpskih imigranata, predstavio je sankcije protiv Dodika kao oblik političkog progona.

Za Dodika, ukidanje sankcija predstavlja potvrdu onoga što naziva "velikom nepravdom prema srpskom narodu". Još važnije, to mu daje novu priliku da učvrsti vlast. U augustu je Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine poništila njegov mandat, ali Trumpov potez ga sada rehabilituje i omogućava mu da ponovo preuzme kontrolu nad političkim strukturama Republike Srpske.

Institucije odgovornosti već pokazuju znakove slabosti. Ove sedmice državno tužilaštvo Bosne i Hercegovine suspendovalo je istragu protiv Dodika i još dvojice funkcionera Republike Srpske zbog "napada na ustavni poredak", potez koji, bez obzira na motive, pokazuje koliko su državne institucije nevoljne da mu se suprotstave.

Dodik će sada, izvjesno, krenuti još žešće u destabilizaciju bosanskih institucija. Mogao bi udružiti snage s političkim liderima bosanskih Hrvata kako bi razbio Dejton i stvorio autonomni hrvatski entitet, ili bi mogao direktno intenzivirati svoj secesionistički plan za Republiku Srpsku. U oba slučaja, rezultat bi bio isti, pobjeda za Putina, a poraz za Bosnu i Hercegovinu i Evropsku uniju.