Emir Bektić, svjedok genocida: Na putu spasa su me nekoliko puta sekunde dijelile od smrti

Njegov otac, inače prosvjetni radnik, bio je rezervni oficir u ratu i načelnik civilne zaštite. Iako je rastanak s majkom i sestrom bio bolan, Emir nam priča kako se uz oca osjećao sigurno i kako je odlučio krenuti putem šuma s ostalim muškarcima bošnjačke nacionalnosti.

"Bilo nas je blizu 15.000 i formirala se kolona koja je išla veoma sporo. Na početku tog puta vidio sam mnoge ubijene i iako mi je otac govorio da okrenem glavu i ne gledam, nisam mogao ne vidjeti to. U meni su se probudile emocije tuge i straha", rekao je.

Priča nam kako su kolonu Bošnjaka koja je išla putem spasa vojnici RS-a pratili s okolnih brda. U noći 12. jula začuli su jake rafale i paljbu i s ocem se, priča nam, sakrio iza jednog drveta.

"Sve je to trajalo blizu sat vremena. Odjednom se stišalo i krenuli smo dalje, a onda su nas počeli dozivati našim imenima. Govorili su da nastavimo kretanje kako bi pobili srpske vojnike i četnike. Otac je shvatio da je to zasjeda i šapnuo mi da su to srpski vojnici. Poslije nekoliko minuta prešli smo preko jednog potoka gdje su opet presjekli kolonu i rekli da smo zarobljeni. Tada je počela agonija", ispričao je.

Osvanuo sam

Priča nam kako je, umoran i iscrpljen, zaspao u očevom krilu, a probudio se sam. Nije mu bilo jasno šta se dogodilo, a izgubljen i preplašen pokušao je dozivati oca, ali nije imao glasa. Izgubljen u vremenu i prostoru nastavio je lutati po šumi i nakon nekoliko sati našao je očevu torbu, bilo mu je jasno da se vratio nazad, što mu je dalo snagu.

"U jednom trenutku prišao mi je vojni pas. Skamenio sam se jer je bio na metar od mene, a ja sam znao da je obučen i da sam gotov ako zalaje. Gledali smo se oči u oči i ti trenuci bili su kao vječnost. On se okrenuo i vratio odakle je došao, a gledajući za njim vidio sam mrtve ljude i grupu srpskih vojnika kako leže na travi i puše. Počeo sam trčati koliko me noge nose", rekao je.

Lutajući šumom Emir je naišao na amidžu i njegove sinove. Ubrzo nakon toga srpska vojska oglasila se megafonima i pozvala na predaju.

"Bili smo opkoljeni i nismo imali izbora. One koji su se kretali odmah bi upucali. Morali smo se predati. Ostavili su nam samo dio puta da možemo izaći u Sandićima. Na putu sam vidio stotine ubijenih, raskomadana tijela i užasne prizore. Bilo je toplo i neugodan miris se širio. Sve to je povećalo strah jer nisam znao šta će biti s nama, a zbog svega toga znao sam da su nam mali izgledi za preživljavanje", rekao je.

Kada su stigli na putnu komunikaciju u blizini mjesta Sandići koja vodi od Bratunca prema Konjević Polju, vojnici RS-a su ih postrojili, oduzeli im stvari i rekli da nastave kretanje. Priča nam kako ga je jedan od vojnika, koji su bili raspoređeni na svakih 10-15 metara, udario pendrekom po leđima i da je jedva nastavio kretanje. U blizini Zemljoradničke zadruge u Kravici rekli su im da čučnu poredani u redove.

"Došao je jedan komandant koji je rekao kako ćemo biti razmijenjeni jer pregovaraju i da se ne bojimo. Ljudi su bili u nevjerici. Onda su rekli da će pustiti maloljetne dječake. Neke je pustio, a neke ne i vjerujem da je odlučivao na osnovu fizičke konstrukcije. Htio sam ostati s amidžom, ali on mi je rekao da je i njegov sin otišao i da idem. Ustao sam u posljednji čas. Gledali smo se oči u oči i krenuo sam. Da sam ostao bio bih ubijen u Kravicama", rekao je.

Prisjeća se kako je trčao prema autobusima koji su u tim trenucima krenuli. U njima su bile žene s djecom koje su mu rekle da legne na zadnje sjedište i pokrile ga stvarima. Vojska RS-a pregledala je autobuse u mnogim mjestima, ali ga nisu primijetili. Trinaestog jula stigao je na slobodnu teritoriju u blizini Kladnja, a dan poslije našao se sa sestrom i majkom.

Sretno djetinjstvo

Prije rata Emir je imao lijepo i sretno djetinjstvo. Njegov otac radio je u osnovnoj školi u Srebrenici, a majka je bila domaćica.

"Sestra i ja smo imali djetinjstvo kao iz bajke. Imali smo stan, kuću u Srebrenici, auto... Živjeli smo u mjestu Bektići, desetak kilometara od Srebrenice i za to mjesto sam posebno vezan jer su tu živjeli moji djedovi, pradjedovi, otac i amidže", rekao je Emir.

Iako je imao priliku otići u inozemstvo, ostao je u BiH jer je veliki patriota. Završio je Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, a trenutno je bez posla. Želja mu je da osnuje porodicu i da se vrati u rodnu Srebrenicu.

"Moja priča je jedna među hiljadama drugih. Većinom su to slične priče i svoju dijelim sa sugrađanima. Prije šest godina sam došao na ideju da napišem knjigu. Bilo je teško, ali Allah dž. š. mi je dao snagu. Moj cilj je da se stariji prisjete tih dešavanja, da to pročitaju nove generacije i mladi koji to nisu zapamtili. Sve ostalo mi je u drugom planu", rekao je Emir.

Njegova knjiga sastoji se od skoro 50 priča. Sestrinu priču napisao je po sjećanju jer, kaže nam, ona nije imala snage ponovo mu ispričati čemu su ona i majka svjedočile u Potočarima. Priznaje i da je mnogo emotivnija te da, iako mu je najveća podrška, nije imala snage pročitati njegovu knjigu.