Drhtaj za prošlim vremenom. Hoćemo li se opet sresti?
Od kad sam počela objavljivati u Hrvatskoj i sa tih prostora su mi se počeli javljati neki obični, mali, dragi ljudi. Šalju razglednice, pisma, e mailove, pišu poruke. A ja odgovaram. Među prvima mi je počeo pisati jedan stari gospodin, penzionisani profesor iz dalmatinskog grada. Neću pisati njegovo ime zbog onoga što slijedi. Helem, pismo po pismo, razglednica po razglednica, i odjednom se činilo da se zapravo dobro poznajemo. Pisao mi je o sebi, ženi, djeci, unucima, bolestima koje je starost donijela, strahvima, ljubavi prema moru, kamenu, prastarim stablima maslina...
Onda su prestala stizati i pisma i razglednice. Kad god bih pomislila na njega, istini na volju to nije bilo često zbog jurnjave u kojoj živimo i svakodnevne okupiranosti tekućim problemima, javilo bi se nelagodno pitanje: da se nije ozbiljno razbolio, da nije... Onda je stiglo pismo pjesnika i bibliotekara, prijatelja moga profesora, u kome mi je napisao kako je njegov prijatelj upao u pravu krizu, kako je beznadežno nesretan, neutješan. Samo hoda okolo, a mira ne nalazi. Žena mu oboljela, rak uzeo maha, kasno je operativni zahvat, čak i za hemoterapiju. Predloženo je zračenje koje bi se trebalo obavljati u splitskoj bolnici. Međutim, u bolnici nema mjesta, u dogledno vrijeme ga neće ni biti. U prvi mah sam se osjetila zatečenom i bespomoćnom, ružan je, poražavajući je osjećaj da si nemoćan. Onda sam se sjetila Izeta Hozo, kolege iz klase na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Izet je voditelj Odjela za gastroenterologiju i hepatologiju Kliničke bolnice u Splitu, doktorirao je medicinske nauke, profesor je na Medicinskom fakultetu i ugledan znanstvenik, autor više radova i kjniga. Uzmem mobitel i nepišem kratku poruku: Žena mog prijatelja bi trebala na zračenje u tvoju bolnicu, a mjesta nema. Poslala sam poruku pa napravila limunadu, a odgovor je već stigao. Kratak: Pošalji podatke.
Drhtaj
Obuzelo me uzbuđenje, u samom srcu sam osjetila drhtaj. Nakratko. Napišem: Imam samo broj telefona 023...
Ne prođe ni petnaest minuta, telefon zvoni. Stari, dobri doktor Izet Hozo kaže: Nuro moja, te sam ljude šokirao.
I ispriča mi. Stari gospodin nije bio u kući. Hodao je okolo tražeći, a ne nalazeći mira. Javila se kćerka. Kad se Izet predstavio kao voditelj u splitskoj bolnici žena se prenerazila, a kad je rekao da zove zbog smještaja njene majke u bolnicu jer sam ga ja pozvala, žena se načisto šokirala. Vidim da mu ništa nije jasno. Objasnim mu da te ljude uopće ne poznajem, da smo se samo dopisivali, da mi jednom napisao broj telefona kad me čisto molio da muž i ja ljetujemo kod njih.
- Onda nije ni čudo što je tako reagirala - kaže meni moj kolega Izet.
- Kako nije, pa to je najnormalnije, najmanje što sam mogla uraditi. Nije mi jasno zašto danas ljude ne pogađaju ružne, nego lijepe stvari.
Govorim to, a mislim kako sam i sama zasuzila kad me je nazvao i rekao da će sve poduzeti. Hvala ti, Izete moj. Vazda si bio ljudina. I onda, davno, davno, kad smo bili sasvim mladi iz tvojih očiju je tekla dobrota.
Moja generacija iz sedamdesete
Poslije sam sjedila i razmišljala o dragim kolegama iz moje generacije. Ima tu sjajnih ljudi, izuzetnih stručnjaka, velikih humanista. Nabrojat ću nekoliko sa uspješnom karijerom. Sjećam se Zore Vukobrat-Bijedić koja je sa mnom dijelila razred i u Medicinskoj školi ne Bjelavama, poslije smo zajedno studirale. Lijepa, samozatajna, intelektualno superiorna djevojka sada je profesor, šef Klinike za gastoenterologije KC Sarajevo. Obje smo bile odlikašice i nijedna se nije šminkala niti frizirala. To nam je bilo zajedničko.
Rešad Pašić, sjajan, zgodan, visok momak, sin profesora fizike. Dosta nas je došlo kada je polagao da vidimo kako će otac ispitivati sina. I gle, otac prepušta nama da mi postavljamo pitanja. Prekrasno. Paja je sada doktor medicinskih znanosti, predsjednik svjetskog udruženja minimalne laparaskopske ginekologije. Zoran Potparić je ugledni estetski hirurg u SAD-u, Emir Solaković je profesor doktor vaskularne hirurgije, Edina Bešlagić profesor doktor medicinske mikrobiologije, Nada Koluder- Ćimić je docent i šef na klinici za infektivne bolesti, draga Nada Pavlović je docent na gastoenterologiji KC u Tuzli...
Pa, prof.dr. Edib Korkut, onkolog, kućni prijatelj Billa Clintona. Moj dobri Edib je mojoj dragoj, teško oboljeloj, sada pokojnoj prijateljici Slavici, "izganjao" socijalno osiguranje. Pa meni silno drage doktorice, vrhunski specijalisti – Zulejha Rizvanbegović i Zorica Beroš (cure, sjećate li se Zulejhine djevojačke večeri?) Sigurna sam kako sam mnoge nehotice izostavila.
Ljudi moji, hoćemo li se ove godine najzad okupiti, prvi put nakon sedamdeset pete? Ponosna sam na moju generaciju 70/71. Malo je takvih, garant!
Esma Numanović čini ljepšu stranu bh. muzike: Vjerujem da će moje pjesme doći tamo gdje je potrebno
