Doktorica Fatima u šumama Podrinja spasila mnoge živote: Suze na putu smrti koji ledi krv u žilama
Fatima Klempić-Dautbašić diplomirala je u februaru 1990. godine na Medicinskom fakultetu u Tuzli, a kao doktorica je prvenstveno radila u Domu zdravlja u Bratuncu. Nekoliko mjeseci od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu prešla je u bolnicu u Srebrenici, a u jeku ratnih razaranja u potpunosti se predala spašavanju ljudskih života.
Bez ikakvog materijala za rad, mnoge svoje sugrađane, koje su trenuci dijelili od smrti, vraćala je u život, a njen herojski čin ostao je zapisan u koricama bh. historije. Naime, ova istinska heroina rata, hrabro i odvažno, u julu 1995. godine krenula je na put spasa, odnosno smrti, skupa sa hiljadama Podrinjaca, koji su na potezu od Potočara do Nezuka, šumskim predjelima prolazili kako bi se spasili od agresora.
U poslijeratnim godinama, između ostalog se posvetila i učestvovanju u Maršu mira koji se tradicionalno održava već 19 puta. Odluka o učešću uslijedila je i danas, iako nije sigurna da li će zbog zdravstvenog stanja i godina, izdržati do kraja. Kaže da je izuzetno važno da svi oni koji su koračali putem spasa u julu 1995. godine to ponovo učine.
"Meni je srce puno kada vidim veliki broj ljudi koji je došao u želji da učestvuje u Maršu mira. Ono što smo mi prošli 1995. godine ne može se mjeriti sa današnjim maršom, ali je izuzetno važno da svi oni koji sa nama nisu bili tada, danas osjete barem jednim dijelom dužinu i težinu puta te nedaće koje on sa sobom nosi", kaže nam Klempić-Dautbašić.
U julu 1995. godine, šumskim stazama, naša sagovornica je koračala gladna, žedna, iznemogla, konstantno granatirana, ali hrabra u želji da pomogne svojim ranjenim Podrinjcima. Prema sjećanjima, navodi da je cijeli put bio težak, međutim, dionica prema Liplju na kojoj su upali u direktnu pucnjavu te lokalitet Buljima nešto su što joj i danas ledi krv u žilama.
"Lokalitet Buljima i danas mi predstavlja stravu, užas i noćnu moru jer je tu poginulo najviše naših sugrađana. U zasjedi na Kameničkom brdu, gdje smo se i mi bolničari zatekli, imali smo sreću da smo bili na čelu kolone te se obruč zatvorio. Međutim, u tom dijelu izgubila sam amidžiće koje nikada nisam pronašla. Taj dio puta mi je najteži", priča nam kroz suze Klempić-Dautbašić.
Nesretni rat Srebrenici, ali i cijelom Podrinju donio je velike strahote, na hiljade ubijenih, ranjenih, zlostavljanih, silovanih…Ovaj dio Bosne i Hercegovine u potpunosti je promijenjen, a svi oni koji su preživjeli nakon toga više nisu isti ljudi.
"Mi imamo dojam da i kad se nasmiješimo da to nije onaj isti osmijeh koji bi bio da nismo sve preživjeli. Toliko toga smo izgubili da je to nemoguće opisati u jednoj rečenici. Ali, imamo našu djecu, divnu omladinu koja je, ja to uvijek kažem, naša osveta. Nečija namjera je bila da nas nema, ali, evo, Hvala bogu, tu smo", naglašava Klempić-Dautbašić.
Srebrenički put spasa, ali i pakla, naša sagovornica je preživjela skupa sa svojim bratom, međutim, na njemu su ostali bez čak 41 člana familije sa očeve te njih 17 sa majčine strane.
"Sve su porodice desetkovane na način koji je nemoguće opisati. Mene kada pitaju koga sam izgubila, odgovaram sve njih. Tu je bilo mnogo moje rodbine, prijatelja i pacijenata koje sam izliječila od ranjavanja i bolesti. Međutim, oni su poslije ubijeni na najsvirepiji način. To je nešto što se ne može zaboraviti", nastavlja Klempić-Dautbašić.
Navodi da je divno osjetiti spoznaju po kojoj ste nekome pomogli i spasili život, ali je najviše i danas boli to što većini onih koji su se nalazi na putu nije mogla spasiti život.
"Nismo imali lijekova, niti zavojnog materijala. Snalazili smo se kako smo mogli u tim nemogućim šumskim uslovima. Jako je potresno kada danas, nakon toliko godina, sretnem nekoga ko mi kaže: ti si mene u šumi spasila. To je neprocjenjivo", nadovezuje se Klempić-Dautbašić.
Skoro tri decenije kasnije i dalje se čuje glas onih koji negiraju genocid počinjen u Srebrenici. Klempić-Dautbašić glasno poručuje da se on ne može negirati, to mogu biti pokušaji, jer postoje činjenice, mezarja, DNK analize, mjesta masovnih grobnica te presude koji pokazuju da je on počinjen.
"Nama je najstrašnije što su oni probali zataškati počinjeni genocid prekopavanje grobnica te mi naše rođake i prijatelje nalazimo u desetinama njih. Ali, ipak, mene tješi da je nemoguće negirati takav zločin i da istina stoji, ma šta oni probali", kaže Klempić-Dautbašić.
I ovoga 11. jula Klempić-Dautbašić će biti u Potočarima, a u danima prije dolaska u to mjesto, u njoj su osjećanja pomiješana. Uz veliku tugu zbog onih koji se kopaju, osjeća i znatnu dozu satisfakcije zbog onih koji nisu povezani sa Srebrenicom, ali dolaze kako bi svi skupa odali počast nedužno ubijenima u genocidu. A na strani zdravog razuma, iz godine u godinu takvih je sve više.
