Nakon što su roditelji bošnjačke nacionalnosti odlučili da prvog septembra umjesto djece oni dođu pred Osnovnu školu "Petar Kočić", područna škola u Konjević Polju, mališani nikako nisu sjeli u školske klupe. Roditelji, nezadovoljni nepovoljnim sanitarnim uslovima, neodvijanju nastave po planu i programu Tuzlanskog kantona, neuzimanju u obzir proporcionalne zastupljenosti prema etničkoj pripadnosti učenika područne škole u formiranju školskog odbora i zapošljavanju nastavnog kadra, poručili su tada da djeca neće pohađati nastavu sve dok njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni.
A djeca kao djeca, u početku su bili sretni što nema nastave, škole i učenja. Ekipa agencije Anadolija posjetila je školu u Konjević Polju, gdje smo od djece saznali kako im je počela nedostajati škola, nakon što tri sedmice sjede kod kuće.
Muaz Orlović trebao je krenuti u četvrti razred 1. septembra. Tokom protekle tri sedmice, pomagao je roditeljima oko poljoprivrednog dobra.
"Kad sam u kući, tad mi je dosadno. Nedostaju mi poneki prijatelji. Odličan sam učenik, a neće mi biti teško da idem u školu i vikendom ako bude trebalo", rekao je Muaz.
Muazova sestra, Amina, čeka početak škole da krene u treći razred.
"Dobar sam učenik i nedostaje mi škola. I ja pomažem roditeljima kako ne idem u školu, a imam i mlađeg brata, pa se sa njim igram", kazala je Amina.
Ipak, Muazov i Aminin otac, Husein Orlović, nije zadovoljan kvalitetom obrazovanja koju njegova djeca dobijaju u ovoj osnovnoj školi. Pored toga, djeca uče srpski jezik, iako u đačkim knjižicama piše "bosanski jezik", a sve su knjige na srpskom jeziku.
"Odlični su učenici, mada nisam sa Aminom zadovoljan. Ona ne ispunjava uslove da bude odlična učenica. Ali tako naša djeca popuštaju ovdje, pa kada odu u Federaciju BiH u srednju školu, pitaju ih da li su uopšte išli u školu, jer ništa ne znaju. Previše imaju propusta, ne gledaju da li djeca znaju ili ne znaju pisati", kazao je razočarano Orlović.
Tražili su da se poboljša kvaliteta obrazovanja, ali kao i brojni drugi zahtjevi, ni taj nije ispunjen. Voda u školi nije za piće, a i ona koju škola ima, priključena je tek u nedjelju, dan prije nego su djeca trebala početi novu školsku godinu. Orlović se sjeća kada je voda dovedena iz sela Mehići, sa posjeda Baba Hamze Orlovića, njegovog djeda, dok je on još bio dječak i pohađao istu školu.
Roditelji su složni da djeca idu vikendom u školu, kako bi nadoknadili zaostalo gradivo. Orlović ističe kako ima ljudi koji su i za vrijeme rata izgubili i po tri godine škole, a danas su završili fakultete i uspješni su.
"Neće puno izgubiti. Sa ovakvim obrazovanjem, ne mogu ništa izgubiti. Slao ih uče, pola gradiva ne pređu uopšte, samo prelistaju", istakao je Orlović, dodavši da djeca uče ćirilično pismo od prvog, a latinično od trećeg osnovne.
Halida Muminović majka je dječaka Hamze i jedan od članova Savjeta roditelja, podsjetila je da je većina djece koja pohađaju školu u Konjević Polju bošnjačke nacionalnosti, te da u cijeloj BiH svi imaju pravo na svoj nacionalni identitet i svoj jezik. Nije problem samo što su knjige iz srpskog jezika, već što djeca uče srpski od nastavnika koji predaje na ekavici. Roditeljima ne smeta ćirilica kao pismo, dodala je Muminović, ističući kako su ga roditelji učili, pa treba i djeca da ga znaju.
"To su ipak tri sedmice, ali imaju subote i nedjelje. Ali ta djeca baš toliko i ne uče školu, pa neće puno propustiti. Nemoguće je da od 13 djece u jednom razredu imaš sedmero sa odličnim uspjehom i svim peticama. Ostali su vrlodobri, možda jedan dobar učenik. Za djecu je to hendikepiranost u obrazovanju nakon što završe osnovnu školu", kazala je nezadovoljna Muminović.
Sa djecom koja su nadarena ne radi se dodatno. Njen sin ima sve petice iz matematike, ali niko ne posvećuje pažnju njegovom interesovanju.
"On kad dobije knjige, ne gleda šta ima u čitanci, poznavanju prirode i društva, već šta ima u matematici. A učiteljica ga je upisala u likovnu sekciju. Ako nema kapaciteta za matematičku sekciju, može pomoći djetetu, pa bar da i kod kuće sam radi zadatke koje mu zada. Zašto to dijete ne bi podučavali malo više, pa da ode na takmičenje? To je ponos i roditelja, pa učitelja, škole, a ako stigne i do državnog takmičenja, pa i same države", pojasnila je Muminović.
Približno 30 djece, od ukupno 158, ide u školu. Muminović je pojasnila da svaki roditelj posebno odlučuje za svoje dijete, dodavši da neki u školu idu zbog stipendija, ili zbog određenih pritisaka. Ostaloj djeci je već dosadilo što ne idu u školu. Čitaju pomalo, kazala je Muminović, ali naučili su da uče sa obavezom, a sada smatraju da im to ne treba, jer ne idu u školu.
"Ali i oni su već shvatili. Kad pitam svoga sina da li mu je lako naučiti pjesmicu ili prepričati priču na ekavici, kaže da nije. Kao roditelj odgovorna sam za njegovo obrazovanje. Djeca su puno oštećena sad i kaskat će cijelu ovu godinu. Ali bolje da kaskaju jednu godinu, nego cijeli život. Ako ovako nastave, kaskat će cijelog života", naglasila je Muminović.
"Završio sam treći razred i sad ću u četvrti. U početku je bilo interesantno što ne idem u školu, ali sad već postaje naporno i dosadno. Nedostaje mi druženje, učenje, ujutro nemam šta raditi. Ponekad pomažem mami i tati oko kuće, ali više volim ići u školu. Odličan sam učenik, volim školu i neće mi biti teško ići čak ni vikendima da nadoknadim", rekao je Hamza Muminović.
Roditelji ostaju odlučni da djeca neće ići u školu dok njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni. Ukoliko bude potrebe, ići će u Federaciju BiH u školu. Iako će im možda to biti naporno, imat će kvalitetnije obrazovanje.
