Nakon oslobađajuće presude sarajevska javnost ostala je podijeljena. S jedne strane su osobe bliske Bajramoviću, koje pozdravljaju “hrabru” odluku sutkinje Aleksandre Martinović, koja je poznata po tomu da je i prije oslobađala optužene za ubistvo jer protiv njih nije bilo dokaza. Glavni argument je da je Ćelo na izvjestan način bio "šerif" u gradu, i da su se drugi kriminalci morali skrivati dok je on bio na slobodi, a kada je zatvoren, izišli su iz svojih rupa.
S druge strane su oni koji ni dan nakon presude ne mogu doći sebi, nakon odluke koja je dijametralno suprotna od prvobitne, kojom je Ćelu sudac Salem Mišo osudio na 20 godina robije.
U javnosti se već počelo kalkulirati da je politika utjecala na tužioca Seada Kreštalicu da preinači optužbu Ćeli, te da je ta presuda donesena zbog pritisaka na Sudsko vijeće ili sutkinju. ''Izjavit ćemo žalbu i pričekati definitivnu odluku koju želim poštovati, što je osnovni princip poštivanja zakonitosti, svijesti i savjesti'', kazao je Branko Šljivar, kantonalni tužilac.
Što se tiče njegova stručnog mišljenja, on presudu nije želio komentirati, ali je dodao da je “između prve odluke, kad je sudac donio presudu s visokim kaznama, pa do ove, htjeli mi to ili ne, uočljiva velika razlika''.
Bajramović, Radžo i Ličina bili su optuženi za ubistvo Rahmana Ajdarpašića, koje se dogodilo 31. marta 2000., a Svetlana Ćumišić (ranije Kostić) i Aida Omerović za pomaganje nakon izvršenja kaznenog djela.
Srbijanski košarkaš laktom udario Musu, bh. igrač pao na parket i odmah se uhvatio za grlo
