Čudo satelitske televizije u Bošnjaka (i ostalih naroda)
Elem, prvi put nakon 1978. godine nisam pogledao nijedan minut Svjetskog prvenstva u rukometu. I ljut sam zbog toga. To je sport velike tradicije u Sarajevu, slušao sam kao mali legende o utakmicama Bosne i Mlade Bosne, o velikom Čuni Idžakoviću, o Zlatku Žagmešteru, dočekao kao klinac prvu Željezničarovu titulu prvaka Jugoslavije i upisao se na trening. Nije to bila nikakva značajna juniorska karijera, imali smo "simpatičnu" ekipu koja nikad nije mogla pobijediti Radnički iz Goražda, regionalnog diva u juniorskoj konkurenciji, koji bi slabio kad bi igrači iz mlađih kategorija odlazili studirati u velike gradove.
Čivije i kauboji
Rukomet je u Jugoslaviji bio sport malih gradova: najbolje ekipe i igrači su dolazili iz Bjelovara, Doboja, Šapca, Zavidovića, Celja, Banje Luke. Čovjek koji nas je trenirao, i danas je živ i zdrav i zove se Srđan Praljak, odgojio je svjetskog juniorskog prvaka početkom osamdesetih, i tada je Jugoslavija bila velesila. Otada traje neprekinuta ljubav prema rukometu, od zlatne medalje na Olimpijadi 1984. i Svjetskom prvenstvu 1986.
Kasnije, kad je Hrvatska s nešto naslijeđenih snaga od SFRJ (odnosno od BiH, jer su glavni igrači bili Saračević i Smajlagić), osvojila olimpijsko zlato, i kad je nova generacija predvođena Balićem krenula u osvajanje svijeta, moglo se vidjeti koliko je to perspektivan sport. Moglo se to vidjeti i u Sarajevu, u slučaju Bosne, jedine naše ekipe u popularnim kolektivnim sportovima koja je igrala završnu fazu Lige prvaka. Rukomet je u Skandinaviji, u Zapadnoj Njemačkoj i Francuskoj danas popularniji od košarke, u Španiji je "tu negdje", a Amerikanci ubrzano rade na njegovoj popularizaciji.
Naime, prije dvadesetak godina tada popularna stanica "ABC" poslala je svoje skaute da istraže i naprave studiju koji će od sportova u budućnosti biti najatraktivniji i najefektini zaTV-prijenos. Ljudi su obišli većinu kontinenata, obilazili sportska borilišta i došli s nalazom: rukomet. E, sad, koliko od toga će se realizirati ili se već realiziralo, druga je stvar, ali nama, običnim TV gledaocima nije dozvoljeno da imamo uvid u to. Jer, mi imamo svoje kablovske operatere koji jedino nama u Sarajevu ugase HRT, kad se tamo prikazuje sport, i koji jedino nama ne znaju objasniti kome i koliko tačno treba platiti ako želite gledati neku utakmicu ili film. Veliki, nezamislivo veliki novci su u pitanju.
Lud, zbunjen, RAK i ostala raja
Tako da nije čudo da se oko velikog kolača šicaju bombama. Kad nazovete RAK oni se, svakako, vrlo nevoljko miješaju u svoj posao, a i to kad čine prilično je nemušto, oni vas fino upute na nekakvo udruženje potrošača koje bi vam trebalo dati jednostavan odgovor: kome i koliko treba platiti za program koji hoćete gledati. E, tog odgovora nema. Treba prvo sačekati sadaku od nekog operatera koji će vam dati još nekoliko programa u odnosu na konkurenciju, ali će vam povisiti cijenu za nekoliko maraka.
Onda će se u sve umiješati nekakva "Arena" (koju će, opet, neki operater uvesti, a neki ne) i otkupiti prijenose španske i italijanske lige, i rukometnog svjetskog prvenstva. Onda ćete se vi naljutiti, ali će vas smiriti prijatelj koji je kod drugog operatera pa će vam reći da trebate biti sretni što imate "Sport klub", jer su ga njemu neobjašnjivo ukinuli. A na "Sport klubu" je ipak Premiership, a tamo je Džeko pa se narod mora uveseljavati.
Šalu na stranu, televizija je sirotinjska zabava. U ovoj zemlji je 90 posto stanovništva sirotinja. Dakle, onaj ko kinji televizijske gledaoce, kinji sirotinju, pa nije ni čudo da se šicaju ručnim bombama kad ne postignu dogovor oko toga šta će ko preuzeti i kome će se šta emitovati.
Sjede i smišljaju mudrosti
Ovdje ne mislim izabirati stranu: kažu da dolazi Telemach (ispred kojeg je i eksplodirala bomba) koji je u većinskom engleskom i slovenačkom vlasništvu i opće su procjene da će progutati veći dio bosanskohercegovačkog tržišta. Budući da oko 50 posto televizijskih programa koji se gledaju pripada sportskim prijenosima, biću za onoga ko mi bez suvišnih objašnjenja - (koja su možda tačna, ali zašto ih uopće moramo slušati?) tipa "iz dana u dan rastu cijene sportskih prijenosa" ili "mi u oblasti komunikacija, medija i operaterstva imamo sjajne zakone, ali nemamo instrumente da ih provodimo" - ponudi solidan paket sportskih kanala!
I uopće me ne zanima da li se taj neko zove SH, Kabel 3, Rocky 4 ili Arena 5. Za onoga sam ko mi omogući da pogledam barem završnicu svjetskih prvenstava. Bez patetike. Sve ostalo je priča za malu djecu, poput onih o sigurnosti građana, obračuna s korupcijom, kriminalom, i ostalom krupnom i sitnom gamadi koja se nakotila u ratnim i poslijeratnim godinama.
Stvarno, kako je moguće da nikad niko ne zaštiti građanina i potrošača? Svi se kunu u narod, a u međuvremenu su, eto, počele i bombe. A narod k'o narod: sjedi, glupo šuti i smišlja narodne mudrosti.
I gleda i sluša kako se problemi "rješavaju" bombama.
