Bivši đaci Druge u školskim klupama nakon 50 godina
Stari drugari generacije 1958.-1962. nakon okupljanja ispred škole, ušli su u učionicu, što je probudilo mnoge uspomene... Susret đaka koji su nekada provodili većinu svog vremena zajedno bio je i više nego dirljiv, a nakon prozivke, rečenica "Ah, pa to si ti..." ponekad je uz tugu, nekad uz radost izrečena među starim školskim drugovima.
Iako je većina učenika ipak uspjela doći na proslavu pedesetogodišnjice, neki su iz dalekih zemalja širom svijeta poslali svoje pozdrave, dok su se bivši učenici nekih svojih drugara sjetili minutom šutnje.
"Mi smo bili prva generacija koja je nastavu pohađala u ovoj zgradi, gdje se i sada nalazi Druga gimnazija. Prvobitno smo časove imali u današnjem Katoličkom školskom centru, a škola se tada zvala Gimnazija Ognjen Prica. Danas, 50 godina poslije i nije baš lahko doći i vidjeti sva ta lica poslije toliko godina pogotovo što znam da neki naši drugovi više nisu s nama. Međutim, bilo je lijepo, bilo je tu i dobrih i loših trenutaka, isto tako i dobrih i loših ocjena i svi smo to proživljavali zajedno. Ne kaže se džaba od kolijevke do groba najljepše je đačko doba...", kazao nam je nekadašnji učenik Milivoj Muzička.
Sulejman Pinjo ispričao nam je kako je izuzetno sretan što je dočekao da se nakon pedeset godina ponovo okupi sa svojim starim prijateljima. Bilo je tu kaže i nekadašnjih simpatija, srednjoškolskih ljubavi, a danas se vrlo lijepo sjetiti svega toga.
"U ovom igralištu mi smo kao djeca sjedili, ganjali se, družili, pa možete li zamisliti koliko su naša sjećanja daleka. O tome najviše svjedoče ova velika drveća koja su bila tek posađena kada smo mi išli u školu i naša sijeda kosa. Sve iz tog perioda ostalo mi je u lijepom sjećanju profesori, testovi znanja, druženja... Bili smo i malo nevaljali, sjećam se da sam ja osobito voljela ići u kino pa bi sa svojim tadašnjim momkom pobjegni sa petog časa da bi išli gledati film. Jednog takvog dana na putu do kina srela sam svog oca koji je krenuo na roditeljski sastanak, a ja bježim s petog časa..." priča nam sa sjetom Dženana Bakšić - Đulizarević.
Osim toga, dodaje ona, godinama poslije mature neki od nas su se nastavili družiti. "Sjećam se da, kada mi je brat preminuo, moja prijateljica iz školske klupe došla je da me obiđe...", dodala je. Nekadašnji učenici svoje druženje nastavili su evociranjem uspomena, te razmjenjujući brojeve telefona i adrese poželjeli jedni drugima da se i narednih godina susretnu u ovako lijepom raspoloženju.
