Intervju / Barbarić: Izetbegović zagovara da FBiH bude kao RS, Dodikova pozicija s Izbornim zakonom je komotna
Iako se često u medijima govori o Izbornom zakonu, a lideri stranaka redovno diskutuju o toj problematici, čini se da javnost nije dovoljno dobro upoznata o njegovom značaju. Možete li nam u tom smislu objasniti zbog čega je važan Izborni zakon?
Važan je zbog činjenice da se u ovom trenutku u prijeporima oko Izbornoga zakona sudaraju dvije koncepcije državnosti. Sudaraju se bošnjački i hrvatski politički vektor koji se u svojim početnim pozicijama međusobno isključuju. Važna razlika je u tome što bošnjački vektor Izborni zakon skrojen po svojim načelima želi kao svojevrsnu kompenzaciju u odnosu na nemoć da se bilo što promjeni na razini središnje države i u odnosu na Republiku Srpsku. Dakle, mogućnošću biranja hrvatskoga člana Predsjedništva BiH i određenoga broja hrvatskih delegata u federalnom Domu naroda pokušava se ostvariti hegemonijska pozicija i time se suprotstaviti Republici Srpskoj u svojstvu jednoga nacionalnog entiteta nasuprot drugome. S druge strane, hrvatski vektor Izborni zakon u ovom trenutku smatra fundamentalnim pitanjem opstanka političkog subjektiviteta, tj. zadržavanjem mogućnosti demokratskoga izbora onih funkcija koje im na ceremonijalnoj i djelatnoj razini omogućavaju konstitutivnost i političku jednakopravnost.
Od stranaka sa sjedištem u Sarajevu, nismo čuli da su se detaljno izjasnili o ovoj problematici, niti su dali svoj prijedlog, niti su u potpunosti odbacili pregovore. S druge strane predstavnici HDZ-a detaljno i javno pristupaju ovom političkom pitanju. Šta se krije iza takvih različitih pristupa?
Upravo zbog prethodno izrečenoga imamo takvu situaciju. Bošnjačke stranke su u poziciji čekanja i reteriranja na prijedloge koji će dolaziti od strane hrvatskih stranaka okupljenih u Hrvatski narodni sabor. Potonjima je pitanje Izbornoga zakona, kao što je rečeno krucijalno pitanje subjektiviteta, ali i pitanje legitimacije pred svojim biračkim tijelom. Ako hrvatske stranke predvođene HDZ-om odustanu od pitanja reforme Izbornoga zakona u smjeru otklanjanja mehanizama zloupotrebe pripadničke demokracije (nametanja hrvatskih predstavnika) i pretvaranja u predstavničku demokraciju u kojoj će izabrani dužnosnici (bez obzira na nacionalni identitet) imati hrvatski izborni legitimitet, onda gube birački temelj pod svojim nogama. Bošnjačke stranke s druge strane nemaju takvu vrstu pritiska od svoga biračkog tijela jer popunjavaju stopostotno sve funkcije koje zahtjevaju bošnjački izborni legitimitet, njima jedino predstoji simbolička borba da kompromis, do kojega tek treba doći, prikažu kao vlastitu pobjedu i veliki ustupak HDZ-a.
Kakva je pozicija Milorada Dodika, i uopšte srpskih stranaka po pitanju Izbornog zakona, jer ipak, potrebna je i njihova saglasnost u oba doma Parlamenta Bosne i Hercegovine?
Vrlo komotna. Srpski politički akteri mogu s potpuno indiferentnošću promatrati cijeli proces i u kojem god smjeru on prevagne ide im na ruku. Svaki oblik "građanskih elemenata" izbornoga zakona dodatno učvršćuje RS jer ona baštini upravo takvo uređenje, a s druge strane, svaki mehanizam "legitimnoga predstavljanja" će biti pozdravljen jer jača poziciju RS-a i srpskih predstavnika u institucijama BiH. Njihova pozicija može biti promjenjena ukoliko pristanu na "tiho savezništvo" sa bošnjačkim strankama u kome se dogovara svojevrsna "podjela plijena" kakva je primjerice odigrana prilikom izbora članova Centralne izborne komisije. U tom slučaju bi se stvorila ravnoteža snaga strukturirana kroz de facto konfederalni odnos bošnjačkoga i srpskoga eniteta koji bi bili u stalnoj političkoj napetosti.
Koliko je vidljivo iz onoga što je dosad prezentovano javnosti kao prijedlozi reforme Izbornog zakona HDZ-a, ili medija u određenoj mjeri bliskih HDZ-u, princip "legitimnog predstavljanja", kako je protumačen u spomenutim prijedlozima, ne nosi istu težinu za stanovnike oba entiteta, jer politička snaga Doma naroda FBiH i Vijeća naroda RS-a nije ista. Ima li tu prostora za održiv dogovor, jer Bakir Izetbegović insistira na ujednačavanju snage ova dva zakonodavna tijela?
Aposlutno ima, međutim, problem je postavljen s pogrešne strane. Naime, sinkronizacija bikameralizma koju zagovara Bakir Izetbeogić ide prema dezavuiranju nadležnosti Doma naroda i pretvaranja entiteta Federacije BiH u ono što u RS-u već postoji. To se u potpunosti uklapa u tezu o bošnjačkoj hegemonijskoj poziciji kao kompenzaciji za RS. Međutim, ne vidim načina kako bi se u kasnijoj fazi unitarizacije, kojoj SDA očito smjera, napadala pozicija RS-a jer bi ona već učvrstila građanski princip kojem SDA toliko slijepo teži. U želji za nacionalnom hegemonijom u Federaciji ne vidi dugoročno pogubne posljedice svoje politike – "betoniranje" Republike Srpske, bošnjačke hegemonije u Federaciji, te svođenje Hrvata na nezadovoljnu i državi nesklonu manjinsku naciju. Sve uzveši zajedno rezultat bi bio disfunkcionalna i još podjeljenija država. Konzistentna bošnjačka politika bi težila dodatnom jačanju uloge Vijeća naroda u RS-u, sumnjam da bi se hrvatski politički predstavnici opirali takvome prijedlogu. U Vijeću naroda Bošnjaci i Hrvati svedeni su na kulturološki artefakt, bez političkoga subjektiviteta. Prijedlog Bakira Izetbegovića mora objasniti dvije stvari: odriče li se time definitivno političkoga statusa Bošnjaka u RS-u i zašto bi Hrvati pristali na "političku kastraciju" i svođenje na nacionalnu manjinu u Federaciji?
Predsjednik HDZ-a insistira na tome da se reforma mora provesti do juna, i u tom smislu spominjale su se "crvene linije". U nemalom broju slučajeva Dragan Čović je pomjerao rokove, međutim, čini se da je ovaj put odlučniji jer se izbori približavaju. Po vašem sudu, kakve korake bi mogao povući HDZ u slučaju da ne dođe do dogovora?
Ne treba smetnuti s uma da smo na prethodnim Općim izborima prošli do tada neviđenu avanturu da je izborni proces izvršen bez jasnih i dogovorenih "pravila igre", stoga je u BiH sve moguće. Također, treba ozbiljno naglasiti da je supervizor i garant Mostarskoga sporazuma, čiji treći dio postavlja određene rokove i, što je izuzetno važno,osnovno načelo legitimnoga predstavljanja, upravo međunarodna zajednica u najjačem mogućem sastavu. Stoga bi neuspjeh pregovora bio i njihov direktni diplomatsko-politički neuspjeh, a u situaciji "miješanja karata" na međunarodnoj razini (nova američka administracija, novi Visoki predstavnik) nisam siguran hoće li ovaj put dopustiti još jednu eskapadu. Izrečeni stavovi u recentno vrijeme gospode Sattlera, Nelsona i Palmera potvrđuju navedenu tezu.
