Banjalučanin Dušan Stegić tradicionalnom tehnikom na poseban način ukrašava vaskrsna jaja
Ocrtavanje jaja pčelinjim voskom s posebnim cvjetovima i drugim ukrasima Dušan je naučio od svoje majke koja je tu tradiciju praktikovala svakog Vaskrsa redovno dijeleći jaja djeci u komšiluku i rodbini.
Ekipa portala Klix.ba posjetila je Dušana, penzionisanog profesora, u njegovom stanu u Banjoj Luci gdje je vrijedno radio na ukrašavanju vaskrsnih jaja. Svoju priču je započeo sjećanjem na djetinjstvo i koliko su se kao djeca radovali jajima, što je, kako kaže, danas teško vidjeti.
"Odrastali smo u siromaštvu, nakon Drugog svjetskog rata, i male stvari su nas radovale, a ne ko danas. Djeci danas šta god kupiš, interesovanje im traje nekoliko sekundi i to je završena priča. Upravo zato smo se radovali i jajima. Moja majka je šarala jaja i cijela ulica, sva djeca, bez obzira na vjeru, svi su kod babe Marije imali šareno jaje. Ona se radovala da to dijeli djeci. Nama je to značilo, a danas se već izgubilo", pojašnjava Dušan.
Kada mu je majka preminula prije 20-ak godina, Dušan je pokušao i sam da ocrtava jaja. Uglavnom po sjećanju kako je to radila njegova majka, nakon nekoliko školjki, stigla je i tehnika te su njegova jaja danas prepoznatljiva širom Banja Luke. Dušanova vaskrsna jaja dobije oko stotinu osoba. Kako kaže, niko ne traži, ali svi očekuju.
"Majka kada je preminula niko to nije radio u porodici. Po sjećanju sam pokušao, osvježio, počeo šarati, a braća i sestra su bili zadovoljni i motivisali su me da nastavim raditi. Svake godine stotinjak jaja išaram, imam spisak i zna se kome se poklanjaju. Više je odraslih na spisku, a ne djece. Djecu to ne interesuje koliko stare koji su na to navikli i radovali se jajetu. Stotinjak jaja se podijeli za nekoliko sati. Niko ne traži, ali svi očekuju svake godine bar jedno jaje", dodaje naš sagovornik.
Kroz život je bio aktivan u ribolovstvu u čemu najviše i danas uživa, voli prirodu i branje gljiva, a penziju je zaradio u školstvu gdje je radio s djecom. Pojašnjava da život svoj koji je preživio i kakav je sad ispunjen ne bi mijenjao ni za cijelu Ameriku. S obzirom da je godinama bio u školstvu, Dušana smo pitali da li je znanje šaranja jaja pokušao kroz određene aktivnosti prenijeti i na djecu.
"Dvadesetak godina sam bio direktor škole u Dubravama kod Gradiške, to je čisto muslimansko mjesto, pa nisam mogao ovaj način šaranja jaja prenijeti na djecu koja žele da nauče. Međutim, jedno banjalučko udruženje žena je tražilo da ih naučim tome, dječiji dom također, ali najčešće sve to našaram sam i podijelim, a radionice održim za one koji žele. Raduje me kada podijelim jaja, znam da ljudi uživaju i da im znači to za Vaskrs", pojasnio je Dušan.
Svoja jaja ocrtava tako što ih prethodno oboji ili ne oboji u jednoj boji, zatim prirodnim pčelinjim voskom kojeg topi na svijeći, ocrtava jaja. S obzirom da se na mjestu kuda prođe vosak ne hvata boja, zatim ih oboji u drugu boju, a kasnije skine vosak što daje jedinstvenu strukturu i izgled. Za jedno jaje danas mu je potrebno desetak minuta.
Na pitanje da li je neko već izrazio interesovanje u porodici da nastavi ovu tradiciju ili da nauči, Dušan ističe da postoji interesovanja, ali da ništa to nije previše ozbiljno. Kako kaže, mladi ganjaju djevojke, stariji žive život. Njemu kao penzioneru ne ostaje ništa drugo nego da, dok ga zdravlje služi, obraduje one starije kojima jaje znači nešto i predstavlja simboliku i sjećanje na djetinjstvo.
