Što više neki narod u sebi uviđa svoju nevažnost, to sve više pokušava kompenzirati simbolima. Koji najčešće nemaju veze s osnovnim značenjem onoga što se slavi.
U parku Atmejdan, koji se birvaktile zvao po Caru Dušanu neki dan je svečano otvorena nova džamija. Ima neke teleološke pravde u činjenici da je sagrađena baš tu gdje je nekada bila. Prvi put je sagrađena u 16. vijeku, a rušena je tri puta u svojoj povijesti, zadnji put početkom pedesetih godina 20. stoljeća.
Istini za volju, nisam ljubitelj većine novih džamija u gradu, ali za ovu se može reći da je zaista ukusno sagrađena. Arhitekt Mufid Garibija projektovao je repliku stare džamije, munara je u hercegovačkom stilu i stvar izgleda zaista ukusno. Pored nje je otkopano i staro groblje. Malo je, ipak, bilo sablasno da se sve to ispred zgrade komande, sagrađene za Austro Ugarskog perioda zatrpa i nazove imenom silnog srpskog cara. Tako će Bakr babina džamija (kad se ukloni pomoćni objekat pored nje) osvježiti prostor oko "Papagajke" zgrade koja se, definitivno, ne može nazvati lijepom.
Prezir historije
S ostalim novosagrađenim džamijama, rekosmo, baš i nije tako. One će za dvije ili više decenija uglavnom biti podsjetnici duha vremena čija je jedna od glavnih značajki bila insistiranje na retuširanoj tradiciji i povijesti, izmišljanju i podgrijavanju mitova kako smo nekada bili sjajni, a danas smo, eto, ugrožena šaka jada.
Kad je Winston Churchill rekao da Balkan proizvodi više istorije nego što može podnijeti, bio je u pravu, ali nije mogao anticipirati da isti taj prostor nije zadovoljan tom istorijom, nego je stalno prekraja, dodajući joj nove momete i interpretacije. Nakon raspada Jugoslavije svaki je narod "navalio" na svoje junake. Za hrvatskog kralja Tomislava baš se i ne zna kad je vladao, kako je došao na vlast, i titula mu je osporavana, nešto zajedljiviji komentari idu u pravcu da baš nismo sigurni da li je uopće postojao, ali ga se slavi kao najvećeg. Jedna od najgrotesknijih slika u Hercegovini je njegov spomenik u Čapljini. Nekada prosperitetno mjesto sa nekoliko uspješnih preduzeća, "prva do Mostara", Čapljina je danas zapuštena kasaba, u kojoj van ljetnih dana radnim danom, pogotovo pred noć možete ne sresti nikoga. Sablast scenografski upotpunjuje Tomislav na centralnom trgu, iz izgleda kao svjedočanstvo opustjelosti. Nacionalna kultura i tradicija interpretirana iz nacionalističkog diskursa je, zapravo, teret, ona ne obogaćuje i ne širi, nego sužava neki (duhovni) prostor.
Balkan je opet zahvatila epidemija gradnje takvih stvari, koja se u slengu naziva "zapišavanjem teritorije." Veliki Isus u Splitu za kojeg gradonačelnik Kerum tvrdi da će biti viši od onog u Rio De Janeiru, najvjerovatnije neće biti zaštitnik koji pati, nego statua kojom se pokazuje simbolička moć. Isus kojeg gradi Kerum je konzumski tajkun koji treba biti direktor "redizajniranog" Splita, čiji su urbani milje osvojili ljudi poput Keruma.
Ko ima veća…
Tako je, nekako, i s Aleksandrom Makedonskim u Skopju. Arhitekti nacionalne mitomanije uvijek zaboravljaju "sitnice" kakve su univerzalnost i drugačiji pogled. Ne znam baš je li nekome palo na pamet da je ta statua od 9,4 miliona eura na kojoj se treba graditi makedonski identitet spomenik nekome ko je pripadao antičkom nasljeđu, po svemu sudeći bio biseksualac, imao dijete s ljubavnicom, znao je mučiti svoje protivnike do smrti, a umro je nakon pijanke i to u Isusovim godinama.
Kad o njemu razgovarate s Albancima, rijetko koji će propustiti spomenuti da je on Albanac, jer mu je majka bila Albanka. Istina je, naravno, da je bila epirska princeza. Spomenici makedonskim junacima Janetu Sandanskom, Dametu Gruevu, Đorčetu Petrovu su, također, postavljeni i radi se o statuama na konjima. Smisao za humor urbanih Skopljanaca ide dotle da se raja dogovaraju da obiđu sva četiri spomenika kako bi provjerili čiji konj ima veće mošnje, a jedan je vrlo popularni tamošnji radio voditelj sve sublimirao jednom rečenicom: "Za moj život i kulturnu tradiciju sigurno je više uradio Monthy Python nego Dame Gruev."
Kako sakriti prazninu?
Dakle, ako stvar posmatramo montipajtonovski spomenik Aleksandru je, zapravo, oda gay sadisti, preljubniku i pijancu. To se, naravno, ne bi dopalo nekome ko je odvojio tolike novce, ali je (i) tako. Duh građenja novih nacionalnih identiteta uvijek je povezan sa građenjem objekata, arhitekturom u punom smislu pa je tako vrijeme u kojem živimo skoro apsolutno besmisleno. Gradi se vrlo malo prostora u kojima se misli na javno, opće dobro, a najveće investicije odlaze ili u nacionalne i religijske simbole, ili u poslovne, uglavnom, trgovačke objekte koji izgledaju kao turistički cruiseri na kopnu. U tom smislu arhitektura nacionalnog i kapitalističkog se fenomenalno nadopunjuju. U svijetu u kojem je kapital jedini bog i nije moglo biti drugačije, nego da se vjera i profit udruže pa da dobijemo simbiozu izmišljanja nacionalne povijesti i novo lice kapitalizma koje je ustvari iskežena grimasa koju gledamo sa fasada tržnih centara.
Jer, kad se nije sigurno u povijest onda je valja retuširati. A tu je još i pratična strana: građevina je uvijek sjajna prilika za pranje novaca i ostvarivanje dobiti. Političari, jednostavno, lakše broje novce u hladovine ispod velikih spomenika i megalomanskih vjerskih projekata. Stalno, a površno iskopavanje novih naslaga povijesti ne vodi u visine ljudskog duha, nego u nepotrebnu dubinu iza koje je stagnacija ili retrogradnja.
A, s druge strane, balkanske političke elite baš se i nemaju čime podičiti, pa pogrešno misle da će se praznina sakriti ako se "opali" kakav monument velikanu. Ali ne, ti spomenici ne sakrivaju pustoš, oni je čine vidljivijom, potcrtavajući duh snobizma iz kojeg su nastale.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
