Ameriku u BiH više ne zanima demokratija, nego megavati i kubici: Šta je recept za "političko Sarajevo"

Politički lideri, posebno oni "probosanske" orijentacije, navikli su da za svaki unutrašnji problem, svaku blokadu institucija ili izborni zakon trče pred vrata američke ambasade, očekujući da će Washington magičnim štapićem, sankcijama i diplomatskim mikromenadžmentom riješiti njihove domaće zadaće.

Međutim, buđenje u 2026. godini donosi hladan tuš: era američkog "bejbisitinga" na Balkanu je zvanično i nepovratno završena. Nova administracija u Washingtonu brutalno je pragmatična i njena poruka je jasna, vrijeme političkih intervencija ustupa mjesto eri korporativnih i energetskih investicija.

Kapital ne zanima ustav

Promjena kursa američke vanjske politike prema BiH dramatična je onoliko koliko je domaća politika nespremna da je shvati. Više od četvrt vijeka, posebno u eri administracije Georga Busha, SAD su ulagale ogromne resurse pokušavajući od BiH napraviti funkcionalnu, građansku demokratiju kroz beskrajne runde ustavnih i izbornih reformi. Novi pristup je lišen svakog romantičarskog idealizma.

Washington je shvatio ono što mnogi znaju odavno: ovaj politički sistem je nemoguće popraviti odozgo. Stoga je nova strategija utilitarna, ako ne možemo reformisati državu, možemo kroz nju graditi plinovode, elektrane i solarne parkove. Američki interes se suzio na čisti ekonomski i energetski pragmatizam. Njihovi zvaničnici više ne gube vrijeme na mirenje posvađanih lidera; njihov jedini fokus je "konzumiranje" postojećeg sistema kroz implementaciju velikih strateških projekata koji vežu ovu regiju za američki kapital i odvajaju je od ruskog i kineskog utjecaja.

Južna interkonekcija kao pokazna vježba nove moći

Nigdje taj novi, sirovi američki pragmatizam nije demonstriran jasnije nego na pitanju Južne interkonekcije. Godinama je ovaj strateški važan projekt skupljao prašinu u ladicama ucjenjivačkih politika. A onda je zakon usvojen ekspresno, a ugovor s Hrvatskom potpisan gotovo preko noći.

Zašto? Zato što su bh. političari dobili jasnu poruku da se od njih više ne traži politički konsenzus, već slijepa poslušnost kada su u pitanju krucijalni američki energetski interesi. Usvajanje zakona, koji je posao faktički dao u ruke kompaniji s američkim zaleđem bez previše procedura, dokaz je da se domaća politika može dogovoriti u rekordnom roku samo kada iznad njihovih glava visi strah od ozbiljne američke odmazde. Amerika više ne moli, ona diktira uslove poslovanja.

U tom procesu, gotovo tiho i u pozadini, provlači se nezadovoljstvo Evropske unije. Evropska administracija, naviknuta na birokratske procedure i tendere, negoduje. Pisma iz misije EU i upozorenja da se krše pravila Energetske zajednice slika su tog tihog sukoba, dok se Brisel bavi procedurama i formularima, Washington fizički zauzima teren. Amerikanci su Evropi prepustili papire, a za sebe uzeli cijevi i ventile.

Južna interkonekcija je tek uvodna faza masovne investicijske ofanzive kojom SAD namjeravaju trajno usidriti svoje prisustvo u BiH, ali ovaj put na komercijalnim, a ne vojnim ili političkim osnovama.

Najavljeni megaprojekt u Goraždu, vrijedan astronomskih 1,2 milijarde eura, koji podrazumijeva izgradnju gigantskih solarnih postrojenja, te vjetroparkova u režiji međunarodnih partnera usko vezanih za američki kapital, mijenja krvnu sliku bh. ekonomije.

Kada tome dodamo planiranu izgradnju tri plinske elektrane u narednim godinama (Kakanj, Mostar, Tuzla), koje će direktno zavisiti od gasa iz Južne interkonekcije, dobijamo sliku potpunog preuzimanja energetskog suvereniteta regije.

Cinična realnost domaće politike

U međuvremenu, većina domaćih političara i dalje djeluje kao da živi u 1998. godini. Reaktivni, spori i često bez sposobnosti za proaktivno strateško razmišljanje, domaći lideri i dalje očekuju da će neki američki specijalni izaslanik sletjeti u Sarajevo kako bi im riješio svaki problem.

Američku ambasadu danas zanima isključivo jesu li izdate građevinske i okolišne dozvole za američke investitore. Ako u tom procesu moraju tolerisati sumnjive biografije aktera ili zatvoriti oko na Dodikove ispade (dokle god oni ne ugrožavaju stabilnost za biznis), Washington će to i uraditi. Prioritet je završiti posao, a ne odgajati bosanske političare.

Za Bosnu i Hercegovinu, a posebno za zvanično Sarajevo, ovo je prijelomni trenutak. U svijetu novih globalnih realnosti, gdje se savezništva mjere kubicima gasa, BiH mora naučiti igrati po pravilima surove realpolitike.

Vrijeme je da se prestane žaliti za američkim političkim tutorstvom i da se prihvat njihov kapital. Sarajevo ne smije napraviti historijsku grešku i pokušati blokirati američke projekte pozivajući se na briselska pravila o javnim nabavkama. Ako Evropska unija želi uvoditi red na Balkanu i ratovati sa SAD-om oko tendera, neka to radi preko Zagreba i Brisela, a ne preko naših institucija.

Bosna i Hercegovina mora preživjeti ovu tranziciju izvlačeći maksimalnu ekonomsku korist. Prihvatanje ovog "energetskog diktata" nije poraz, već pragmatična kupovina sigurnosti, ali i vremena.

Dok smo nekada molili za rezolucije i deklaracije, danas stabilnost države kupujemo megavatima i plinskim ugovorima. Što prije lideri u Sarajevu prestanu tražiti "bejbisitera" i počnu razgovarati kao poslovni partneri, to su veće šanse da ova država konačno profunkcioniše, i pozicionira se u svijetu gdje savezništva više ne počivaju na emocijama i historijskim pravdama, već na uzajamnom interesu.